IX
Bože, pustinju mi sred srca prostireš
u dlanove daješ bezbroj zrna pijeska
i smrtnu misao kojom me razdireš,
vjera je poput suha pijeska, sipka.
Nisi Ti koji u meni odumireš
već kušnja što jača, čovjeku je bliska
al` nije u duši strah da me prezireš,
grijeh nisu sva djela ovozemaljska.
Kad tijelo i krv u požudu pada
milostive su tvoje oči i snaga
što vode putem u vlastitu samoću.
Muk sred pustinje dok crna zvijer gleda
u samoći nema mira nit bijega
od sebe u sebi nad svojom prošlošću.
Post je objavljen 21.03.2009. u 12:04 sati.