Nema me. Ne samo na blogu, već ni u Beču. Ipak sam u Austriji, na jednom prilično zahtjevnom školovanju podijeljenom u tri intervala u ovoj godini, u trajanju od dva tjedna. Upravo mi je prošao prvi tjedan. Neku su se razbježali kućama, ja sam s dijelom polaznika ostala i preko vikenda. Ima više razloga, jedan od njih je i idealna prilika da radim na znanstvenom radu koji će mi omogućiti da me i ovdje službeno priznaju s mojom titulom. Već se neko vrijeme bavim intenzivno time jer sam vremenski ograničena. Moja djevojčica (nisam ju vidjela čitav tjedan i moram izdržati još jedan - šmrc) me kao i obično detaljno ispitala što ja to stalno pišem, zašto idem u biblioteku i nisam više s njom. Kad sam joj objasnila, izjavila je kako je ona već i magistra i doktorica, jer zna sve o Bogu i barbikama. Volim tu ravnotežu kod nje...
Neki dan me preko telefona pitala kako mi je ovdje, pa sam joj rekla da mi je drukčije i malo naporno. A ona mi je spremno odgovorila: "Znaš, i meni ti je naporno s tatom." U međuvremenu je došao i deda, pa se nadam da joj je sada naporno i s dedom.
Kako sam dosta izolirana u manjem mjestu i sve je podređeno školovanju, došla sam nakon svih priprema prilično umorna i pomalo mi je bila čudna tišina u sobi, struktura dana koja me isključuje iz organiziranja, planiranja i priprema jela. Sjajno je samo spustiti se u restoran na doručak ili ručak, ne prati, pospremati i posvetiti se samo intelektualnom radu. A moji mi preko telefona zvuče nekako drukčije... Ja ih promatram, bolje rečeno slušam sa strane. Nekako sam mirnija, objektivnija i da stvar bude još zanimljivija, nije da mi teško pada. Barem za sada. S druge strane, kad bih stalno bila u prilici da netko drugi kuha za mene i sve mi rješava, a ja se bavim samo intelektualnim radom, nisam sigurna da me i to ne bi iscrpilo.Prijateljice preko telefona mi isto zvuče nekako dalje ne samo zbog geografske daljine, već i zbog svakodnevnih problema koje naravno jako dobro poznajem, ali sam trenutno isključena.
S druge strane upoznajem i sebe u komunikaciji s drugima, učim ne samo teoriju već i emotivnu refleksiju kod sebe i drugih. I upravo je nevjerojatno koliko je složen taj nutarnji svijet, pogotovo ako ga čovjek pokuša razumjeti i osjetiti. Koliko nijansi, koliko različitih percepcija koje i uz najbolju volju i stručna znanja ne uspijevaju proći bez povrijeđenosti. Zato me sve manje čude komunikacijski nesporazumi među ljudima, čak i među dobronamjernima. O zlonamjernima da i ne govorim. Makar, vjerujem da je određena doza zlonamjernosti u većini nas, koji se smatramo dobronamjernima. Premda na momente izgleda kao nemoguća misija, jer nekada ćeš jednostavno biti povrijeđen ili povrijediti drugoga svojom izjavom, bez obzira kako i što kažeš (jer ćeš možda pogoditi nešto kod te osobe što je njoj samoj problem od ranije ili iz nekog drugog razloga), mislim da je ipak dobro osvijestiti barem kako nas drugi doživljavaju i kako mi doživljavamo druge i to izmijeniti. Zna biti bolno, ali kao sve vrijedne stvari, treba raditi na njima.
Slično vidim i komunikaciju na blogu, a kako mi je stalo da ju ne izgubim i da doznam kao i do sada što vi mislite i kako ste, gdje ste, idem vas malo posjetiti i onda se isključujem jer mi je Internet ograničen.
I želim svima ugodan vikend, sa ili bez spremanja, kuhanja, planiranja, odmora, izlazaka, izleta, doma ili na putu....Ili što bi moja djevojčica ponosno i pomalo teška srca rekla: "Lijepo se provedi!"
Post je objavljen 20.03.2009. u 18:38 sati.