1.
Dobro jutro ti želim vitka daljino,
daleko su ruke što govore mir
dok nastojim izigrati sebe samog
plesnom sjenkom,
kako si mi ti ?
Duga će biti pjesma
i više od pjesme,
no najprije mi reci riječi s pogledom mekim
o sjećanjima koja posjeduješ
i da li mogu učiniti nešto,
znaš onako, tebi za osmijeh.
Govore da je vrijeme u škripcu
i da kasnit će proljeće,
rekao bih da suvremenost boluje
no tko sam ja za suvisle prosudbe,
pa me zanima samo
kojim djelom sna šetaš, kamo ideš...
kamo idem...
i zašto vrata pod zvijezdama škripe kad ovdje nemam Priču?
2.
Znaš...
UPOZNAO SAM NEKE LJUDE POTEZOM RUKE.
Ako im pogledaš dlan vidjeti ćeš nešto moje.
Njihove duše su upale oči i loše obojani crteži.
Ja sam život razvrstao na veličine papira i dotrajalost boje,
no ne brini, ja sam život podjelio kao bombone.
UMOR SVIJETA ME NAUČIO UPOZNATI SEBE.
Naučio sam svoj prošli život i prepoznao danas,
pa iako sam bio oblik noći na mjesecu oprostio sam.
Tko zna, možda na svakom kraju postoji miris sveto satkan
pa sve učini za nijansu svečanije.
POSTAO SAM PORCULANSKI LUTAK PLAVE DUŠE.
Ljepota koju ćutim srcem samo jedna tanka je samoća
i nisam okrutan već skliske nutrine za sve dodire.
Ovo nebo što se savija nadamnom odmorit će tek noćas.
Slobodu ću proslaviti uz vino i imaginarni dvokorak.
Znaš,
upoznao sam neke ljude potezom ruke,
umor svijeta me naučio upoznati sebe.
Postao sam porculanski lutak plave duše,
postao sam blag, hlad i ljubav.
3.
Kupio sam jedan listopad uspomena,
suho lišće za šetnju i kišobran za dvoje.
Nisam zaljubljen, volim jednu Princezu,
kaže da kasnim i da neće doći
no nikada nisam imao veći osmijeh za nju.
Dopustio sam si strepnje i nadu.
Eto, donekle sam onaj stari dječak
što promatra ženu kao najljepši smješak...
kojem je sve još nenapisana pjesma...
čije srce balade pjeva...
onaj stari dječak sanjar
koji vjeruje u šapat na vratu.
Moje novo jutro miriše na davni kofein.
Dragi su mi dani kada san ne ispari u budnom satu,
a noći su drage samo ako ne spavam,
pa se čini kao da nisam živ, a za to ne znam.
No nikada nisam imao veći osmijeh za nju
i to je doista nalik na nečiju neslanu šalu.
Eto, sada sam kao polustari dječak
što promatra nebo bez i najmanjeg smješka...
kojem je sve još nenapisana pjesma...
čije srce balade pjeva...
polustari čovjek, sanjar
koji (ne)vjeruje šaptu u mraku.
4.
Dobro jutro ti želim vitka daljino,
daleko su ruke što govore mir
dok nastojim izigrati sebe samog
plesnom sjenkom,
kako si mi ti...
i zašto vrata pod zvijezdama škripe kad ovdje nemam Priču?
Post je objavljen 20.03.2009. u 15:36 sati.