------------------------------
Imam super prijateljicu. Najbolju. Ne piše blog, ali čita povremeno, moj ;). Zdravo, prijateljice!
Znamo se od kad sam se rodila. Jer ona je dvije godine starija od mene.
Mame su nam zajedno studirale, i bile jako dobre frendice dugi niz godina.
Jako smo različite.
Ona je vitka, visoka, plava. Sportski tip. Blebetava, izrazito druželjubiva. Odnose s ljudima ostvaruje s meni nevjerojatnom lakoćom. Naprosto urođeni talent. Mogu samo gledat i zijevat.
Ja sam niska, brineta, a vitka jedino s naporom. Iako natprosječno gipka, antisportski tip. Ljudi s kojima se družim u nevjerici slušaju od mene da sam zapravo introvert, a svaki socijalni kontakt mi je svjesno ulaganje napora. Nekad mi je čak bio problem nazvat nepoznatu osobu na telefon (vježbanje lajni prije biranja broja, ha? anybody?), ili recimo otić sama na zastrašujuće nepoznato mjesto kao npr. prvi put u sveučilišnu knjižnicu, zapravo bilo koju instituciju gdje se svi drže ko da su popili svu pamet svijeta...). No, vježbom do savršenstva, sad više ni ne trepnem na takve stvari, iako su još uvijek dio mene.
Kad smo bile mlađe, često smo se znale pitati kakav će naš odnos biti kad odrastemo. Jedno vrijeme smo mislile da ćemo se sigurno posvađati, i da se zapravo u budućnosti uopće nećemo družiti.
Znale smo se opako zakačiti...ali sada ne bih znala navesti niti jedan razlog zašto bi se to dogodilo, očito su bile u pitanju trivijalnosti.
Sad znamo da smo odrasle po tome što se općenito tvrdi da si odrastao kad dođeš u naše godine. Nevjerojatno je da se još uvijek jednako cerekamo i kliberimo kad smo zajedno, kao da je vrijeme stalo. Ne poznajem zapravo ni jednu drugu osobu s kojom se toliko mogu smijati da me bole i trbuh i vilica, i da znam sigurno da će se to ponoviti.
Viđamo se...zapravo dosta rijetko. Njezin i moj životni ritam i posao toliko su različiti da nam je teško naći nekoliko sati kad smo obje slobodne. A nama nać se na pola sata zapravo ništa ne znači.
Ali vidjele se mi jučer ili prije šest mjeseci ne igra baš nikakvu razliku. Nastavljamo razgovor od prošlog puta, jedino što je update duži ako je pauza bila veća.
Naravno, život nas je odvlačio. Pauze su znale biti jako duge. Cijeli setovi ljudi bi nam se promijenili.
Udale se obje. Ja imam dijete, ona je odlučila da ne bi...nije da je mogu kriviti, rekla sam joj jedino da razmisli jer bi joj jednom moglo biti žao. Mislim, zato sam ja donijela odluku, pa joj bolji savjet nisam niti mogla dati. Ni jedna ni druga nikad nismo brijale na brak i djecu...to je nešto što radiš kad odrasteš :).
I sad, ja sam već na pol rastavljena. Udala sam se jer su rekli da treba zbog djeteta...kakva glupost. Zašto slušam glupe savjete. Sretni odabranik nije ljubav mog života, što je rezultat mog teškog razočaranja i zaključka da je ljubav ideal i fikcija koju ti ugrađuju u djetinjstvu, a potom sustavno hrane mas medijima. Ocijenila sam da je on dovoljno dobar da budem s njim, i da rodim njegovo dijete, i da bi mogao biti dobar tata. Ocjena meni za procjenu: nedovoljan (1). Za vezu: nedovoljan (1). Za očinske sposobnosti: dobar (3), u padu. Sve zajedno, drek na šibici. Tek sad spoznajem koliko sam se mentalno izmučila, i što si je sve čovjek u stanju servirati i pojesti u ime nekog višeg cilja. Ili vlastitih iluzija. Jedino je dijete super, nadam se da će tak i ostati...mala je moćna i sposobna, samo da je nešto ne smuti po putu. Ocjena procjene: odličan (5). Često pomislim da smo se morali sresti i sve to mučenje obaviti da bi ona došla na svijet. Sad sam iskopina iz depresije, učim funkcionirati kao samohrana majka s djetetom i žena s novootkrivenim rastućim libidom, što je isto darak odraslosti i godina...upražnjavam jedino samohrano majčinstvo, a ovo drugo pretpostavlja socijalne sposobnosti kojima kako već rekoh nikad nisam baš naročito vladala.
Dok sam ja ponirala, ona je bila sretno zaljubljena. Udala se za čovjeka u kojeg je bila preko glave zaljubljena. Sve super. Da je ne volim, bila bih ljubomorna. Ni on ne želi djecu. Praktički idealno. I onda...jednog lijepog dana ona otkrije da se on nekako previše druži s jednom zajedničkom poznanicom. I neke sms poruke se razmjenjuju. Sve na nekoj, s njegove strane, naivnoj bazi. Maltene ništa ni ne krije...jer ni ne kuži da ga "mala" kuha, a naravno da mu imponira kad mu netko poklanja pretjeranu pažnju. Stoji u kipućem loncu i blesavo se smješka. Prijateljica shvati da nešto gadno nije u redu jer iskače iz cipela od ljubomore. Kulminacija: ona ga impulzivno izbacuje iz kuće (ja recimo to ne bi bila u stanju) i iz svog života, "malu" sposobno sređuje tak da više nema realne mogućnosti kontakta s njim, a onda leži doma, raspada se i guta (moje) tablete za smirenje. To je naizgled kraj i njezinog braka.
Ali, kao što je među nama uvijek sve bilo tako različito, stvar mijenja tijek u neočekivanom smjeru. Nakon nekog vremena on se vraća na koljenima i moli je da je primi natrag. Ona ga prima. On se mijenja za stoosamdeset, postaje savršen suprug ako to već dosad nije bio. Sad bi trebalo bit genijalno.
Ali nije. Jer dok se raspadala pod tabletama, nešto je u njoj umrlo. Iako su zajedno, ona ga više ne gleda istim očima. Površinski funkcioniraju. No, svojim je postupcima ubio njezinu ljubav, i ona se sad pita što bi bilo da...a kakva jest, i kako se stvari dogode u životu, spotiče se na potencijalne na svakom koraku.
Pri jednom od zadnjih susreta u smijehu sam je molila je smijem li samo stajati u njezinoj blizini, u tom feromonskom oblaku, pa možda efekat prijeđe i na mene :)))).
Njoj sada sviće nova vizija funkcioniranja...voli ona svoga muža, no rado bi ga prevarila. I dalje bi ga voljela. To bi inače očekivali od muškog mozga. Jedino što je spriječava jest ugrađeni moral, sličan iluziji ljubavi koju ja imam. Suzdržava se, no pitanje je sekunde kad će popustiti.
Ona sad razmjenjuje slike i skajpa se s par tipova istovremeno, a ja pišem blog, čitam knjige i pokušavam se iščupat iz nevjerojatno idiotskog crusha...halo, glumac koji ima 22 godine, pa to mi se nije događalo ni kad sam bila tinejdžerka...šta ti radi kemija, a?
Iako smo nebo i zemlja, hm ona je zapravo zrak, a ja voda ;) - frajeri prolaze, a nas dvije uvijek ostajemo...nije li zakon imati najbolju prijateljicu?
Draga, kao što rekoh - što bih ja bez tebe?
Post je objavljen 20.03.2009. u 01:14 sati.