krckava satelitska veza,
preko eona,
pored galaksija,
iznad dimenzija,
magnet je za suzu
što je zaiskrila nad mirnim vodama.
i taj glas,
i moje ime,
i smijeh, pocupkujući, smušen,
(kao pomrčina sunca
s drugog kontinenta
tek sjena onoj mjesečevoj
s trećeg kontinenta)
vara li me uho?
vara li me podsvijest?
izmišljam li samo prostor za pjevajuće ptice?
a lice je lebdjelo na metar ispred mojeg,
a oči su se zagledale u plava proključala jezera,
a koža se, porculanska, zategla kroz pukotine.
i opet se vrijeme-prostor savinulo
da se dotaknu točke istih kvantnih koordinata.
Post je objavljen 19.03.2009. u 12:51 sati.