Posljednjih dana nalazim se u nekoj vrsti destruktivnog vrtloga. Jedan dan sreće zamjenjuje dan tuge, pa ispočetka. Mislio sam da će protekla dva i sljedećih deset dana biti dobar test mentalne stabilnosti, jer dvanaest uzastopnih dana konstantnog rada doista nije moja životna želja. No prva dva dana prošla su natprosječno dobro, a i sutrašnji će isto tako, čini se. A dalje, tko živ, tko mrtav.
Imam trač. Zanimljivo, o meni je. I nije trač nego činjenica o kojoj ne smijem pričati. Zato iznutra vrištim…i neobično dobro izvodim neke Bocellijeve pjesmuljke. Dakle, našao sam se na onom životnom raskrižju na kojem me jednostavno znak STOP mora odalamiti po glavi. I onda još jednom udariti dok sam na podu, onako, da se zapamti. Objašnjenje je jednostavno. Nalazim se na prekretnici na kojoj bih trebao pobiti sve što sam tvrdio do sada. I to bez ikakve love u omotnici, bez ikakvih prijetnji, spletkarenja… Ponekad su pristojne i…slatke…riječi gore od okrutnih.
Radi se o dečku. Uvijek se radi o dečku. O dečku s kojim odbijam bilo što jer sam upravo izašao iz lijepe veze koja je bila zahvalna promjena od dosadašnjih. Do sada sam birao dečke koji su bili ili emocionalni invalidi ili imali kronični nedostatak samopouzdanja koji sam morao dizati ili kronični višak ega koji sam morao spuštati... A dizanje i spuštanje rezervirano je za nešto drugo. Što je još gore, često sam prisiljen sve ono dizati i spuštati i nakon veze. Bivši kaže kako nije gej – on ne voli dečke, već dečka. Prije tog dečka sam ja bio dečko. A jedina je konstanta što obojica imamo dizalicu.
Ok, novi rekord, prelazak iz vremenske prognoze na psihičku (ne)stabilnost, pa potom na (dis)funkcionalne veze. Što sam zapravo htio reći? Da sam živ, lud, zaposlen, uskoro (valjda) i plaćen… Uglavnom, bez brige, nisam nestao.
Sebastian Wright
Post je objavljen 17.03.2009. u 22:06 sati.