Poučen jučerašnjim iskustvom, sinoć sam naručio shikaru da me danas ujutro odvede na obalu. Iako sam shikarašu rekao da dođe u 06:30, on već u 06:00 kuca na vrata. Barem danas neću zakasniti. Miraj od mene pokušava dobiti nešto bakšiša, ali ne pada mi na pamet ostaviti nešto tom mutikašu. Dosta mu je onih 100 rupija koje mi jučer nije imao za vratiti kada sam plaćao sobu, a poslije je čudnovato na njih zaboravio.
Nikad se ne zna kakav će biti promet na cesti prema Jammuu. Navodno ga je u ovom smjeru puno manje. Teretni kamioni, koji prave najviše prometa i stoga najviše zastoja, prenakrcani su kada idu prema Srinagaru. U suprotnom smjeru vraćaju se prazni. Najbolje je biti na “kolodvoru” što ranije. Ne smijem izgubiti vlak iz Jammua. Još uvijek ne znam koji je to vlak jer nemam karte. Ne znam da li da idem u Shimlu, New Delhi ili Agru. Pokušat ću uhvatiti Vanju, Jerka i Iris. Već ih dva dana zovem da vidim gdje su, ali nikako ih ne mogu dobiti. Njihov mobitel se čini zauzet cijelo vrijeme iako sam siguran da cijelo vrijeme ne telefoniraju. Mobilne mreže u Indiji su jednostavno, kao i sve druge stvari u ovoj zemlji – nepouzdane.
“Kolodvor” u Srinagaru je jedna obična malo šira ulica gdje se skupljaju džipovi za razne destinacije po Kašmiru, uglavnom Jammu. Još dok sjediš u tuk tuku, svi se naguravaju, potežu te za rukav ne bi li odabrao baš njihov džip. Naravno da me osmero ili deveterosatna vožnja do Jammua u autobusu ne interesira (u autobusu je zapravo puno puno duža). Čak ni minibusom ne želim ići. Jedan mi ga nudi i čak ne izgleda loše, ali i minibusevi i džipovi krećui onda kada se popuni i posljednje mjesto u njima. Zaključujem da će se 15-20 sjedala praznog minibusa teže popuniti od 9 sjedala praznog džipa. Sve je stvar logike. Ulazim u jedan džip čiji mi se vozač čini pouzdanim. Nudi mi dva prednja mjesta u svom džipu po istoj cijeni jednog sjedala u onom kojim sam dolazio u Srinagar prije par dana. Uzimam. Osjećam da me ovo putovanje već počelo umarati pa mi trenutno treba malo više konfora.
Nakon sat vremena čekanja napuštamo Srinagar i hladnoću koja je jutros obavila grad i spuštamo se istom onom slikovitom cestom po kojom sam pred neki dan došao. Prekrasne Himalaje su još uvijek tu. Danas je vrijeme puno vedrije pa je pogled na njih još nevjerovatniji. Savršeno jutro za fotografiranje. Dok izlazimo iz Kašmirske doline prema Jawahar tunelu, pogled mi prati nepregledna zelena polja šafrana kojima odmah iza, a na dlanu, kontrastira mnoštvo bijelih himalajskih vrhova.
I zaista je prometa danas puno manje, a današnji vozač je u vožnji puno smireniji od onog od pred neki dan. No, još uvijek je ta vožnja igra života i smrti. Nije ni čudo da svako malo neki kamion, autobus, automobil ili džip završe u himalajskim provalijama.
Kako se približavamo Jammuu, počinje se sve češće pojavljivati hindu pismo, a ono muslimansko sve više iščezava. Sve su češće i hindu crte lica na ljudima. Zanimljivo je promatrati ljude u Indiji. U Mumbaiju i Jaipuru su oni imali izrazito hindu crte lica: tamnoput, zaobljeno lice sa spljoštenim nosom. U Amritsaru su već lica dobila arapska obilježja pa su ljudi koje smo viđali u tom gradu više nalik na Pakistance, nego na Indijce. U Jammuu su se arapske crte lice pojačale da bi u Kašmirskoj dolini stanovnici izgledali isključivo poput Arapa. Indija je zemlja različitih lica.
Dokaz da se približavamo nekom hinduističkom području jesu i ljudi čija su lica, kosa i odjeća još uvijek obojani u dugine boje. Naime, jučer su hinduisti slavili holi, početak proljeća. Prema tradiciji se na taj dana šeće ulicama s vrećicama punima prahom raznih boja kojim se gađaju ljude u čast raznih boja koje donosi buđenje prirode u proljeće. U dućanima primjećujem prodavače za tezgama, zatim prolaznike pa ljude na motorima – od mladih do starih svi su dan nakon holija još uvijek obojani u vesele boje.
U Jammuu pokušavam saznati ima li mjesta na vlaku za New Delhi. Odlučio sam preskočiti Shimlu jer mi se ne da ponovno dizati u Himalaje pet sati vlakom i onda spuštati istim putem nazad. A zaključio sam da je i veća mogućnost da su Vanja, Jerko i Iris u New Delhiju ili Agri. Laktarim se na šalteru za informacije poput pravog Indijca i saznajem da za New Delhi ima vlak u 18:30, ali taj je dupkom pun. Čak je i lista čekanja predugačka. Drugi ide u 23:25. Gledam na sat. Pokazuje 16:30. To znači da punih sedam sati trebam izgubiti na željezničkom kolodvoru u Jammuu. Svatko tko je ikada bio na ikojem indijskom željezničkom kolodvoru znat će da je to very very teška misija. Prisiljen sam ići tim vlakom jer mi se u Jammuu ponovno ne gubi cijeli dan. Tip u vojničkoj uniformi na šalteru za informacije (ne znam da li je zaista vojnik ili se samo ufurao u trenutno okruženje i raspoloženje) kaže mi da i za taj kasnovečernji vlak postoji lista čekanja. Preporučuje mi tatkal karte u nuždi koje su malo skuplje, ali postoji veća mogućnost da ću upasti u vlak. Dok ispunjavam formular (Indija je zemlja formulara i formulara, ovakvu birokraciju još nigdje nisam vidio pa ni kod nas) slučajno mi u oko upada šalter za novinare (posebno šaltera za strance u Jammuu naravno – nema). Odlučujem napokon iskoristiti svoju press karticu koja mi dosad u Indiji uopće nije koristila. I trik je upalio! Dobivam tatkal kartu na spomenutom vlaku, ali u novinarskoj kvoti u kojoj nema liste čekanja. Sada samo trebam preživjeti sedam sati na kolodvoru.
Do grada mi se ne ide jer znam da će me tuk tukčar oderati sto rupija tamo i sto nazad, a baš nisam pri novcu. Svaka rupija mi je sad važna. A i ne znam što bih u rupčagi od Jammua radio sedam sati. Umjesto toga, na kolodvoru pokušavam ugrabiti jedno od onih željeznih neudobnih sjedala. Uspijevam nakon 45 minuta bacanja na svako slobodno sjedalo napokon ugrabiti jedno. I ne mislim se dizati sljedećih sedam sati. Čak ni na WC. Jer ako se dignem, izgubit ću sjedalo, a sjedenje na prljavom indijskom podu nije ni posljednja opcija. Takva opcija jednostavno u ovoj zamazanoj zemlji na postoji.
Nakon sedam sati na kolodvoru u Jammuu gdje su me ljudi već počeli posmatrati kao starosjedioca (jedino sam ja konstanto sedam sati bio tamo dok su se svi ostali putnici izmjenili), upadam u vlak, širim vreću za spavanje i zadovoljno sklapam oči znajući da se napokon mičem iz Jammua. 579 kilometara dijele me od Delhija.