Pregled posta

DAN 11, 09.03.2009. - Policijski sat (Srinagar, Indija)

Tek što sam provirio iz svoje sobe, na brodu me već čekao trgovac kašmirskim tkaninama. Znam da ga je pozvao onaj mutikaša ne bi li i na taj način zaradio koju rupiju provizije. Ali trgovac je veoma drag. Stariji je to Kašmirac od nekih 70-tak godina koji živi na planinama u okolici Srinagara i tamo se bavi izradom pokrivača, šalova, jastuka i slično. Nakon ugodno izmjenjenih par riječi o ratu koji je uništio kašmirski turizam i odnio posao iz Kašmira, odlučujem od njega ipak kupiti jedan šal od pašmine.
Tek što je otišao, evo i drugog. Ovaj donosi kašmirski nakit. Što sve neće Miraj još smisliti. Da ovoga nisam grubo odbio, tko zna koliko bi ih se još nanizalo. Miraj je mutikaša kakav se rijetko viđa.
“Ideš onda danas na izlete?”, opet kreće s istom pričom.
“Još nisam odlučio jer ne znam koliko ću dati biti ovdje.”, pokušavam nešto smisliti: “Frendovi me čekaju u Jammuu i moram hitno na telefon i internet da se dogovorim s njima. Vratit ću se za sat vremena.”
Stavljam brzo u usta par komada tvrdog da tvrđe ne može biti kruha s maslacem u tragovima, uskačem u shikaru i put kopna. Glavno da se maknem s broda. Istina je da ne znam zapravo gdje su Vanja, Jerko i Iris. Mobiteli u Kašmiru nemaju roaming.
Vani je ugodno. Nakon iznimno hladne noći, osvanuo je suncem okupan dan. Temperatura je negdje oko 15°C. Brzo riješavam internet i telefon (saznajem da su Vanja, Jerko i Iris krenuli put Shimle) i put turističkog ureda da dobijem točne informacije o Gulmargu. Ali turistički ured u Indiji nije onaj turistički ured u pravom smislu riječi. Nemaju nikakvih karata, brošura, a često za pultom radi također neki mutikaša koji ti pokušava uvaliti nešto kako bi i on dobio proviziju. Ipak, saznajem da za Gulmarg postoji bus, ali ne direktni, već s jednim presjedanjem. Toliko o Mirajovom taksiju od 3000 rupija! Neka on misli da ću ići na neki od njegovih izleta. Briga me. Kaže se 'Tko čeka, taj dočeka'. Ali Miraj neće dočekati ostvarenje svojih planova. Ne, ne.
U turističkom uredu saznajem još jednu veoma korisnu situaciju. Jučer su izbili neredi u starom gradu Srinagara. Grupa studenata, pobornika nezavisnog Kašmira, počela je bacati kamenje na vojsku. Vojska je uzvratila paljbom i ubila nekoliko studenata. Kažu mi da bi Kašmirci radije bili nezavisni, nego pripadali Indiji ili Pakistanu. U starom gradu je do daljnjega proglašen policijski sat. Iz nekoliko ustiju čujem da je opasno ići danas u stari grad. Tenzije su visoke i moglo bi biti svašta. Savjetuju mi da ostanem što dalje od tamo.
Ali u starom gradu se nalaze stare drvene džamije izgrađene u kašmirskom stilu zbog kojih sam između ostalog došao u Srinagar. Htio bih ih vidjeti. Tko zna kada ću opet biti u Srinagaru. U turističkom uredu Mr Din pristaje da ide sa mnom u stari grad. Nevoljko, ali pristaje. Uskačemo u tuk tuk. Vojska je na svakom koraku u Srinagaru. Barikade. Bodljikava žica. U starom gradu vojnici u pancirkama i s kalašnjikovima oprezno patroliraju. Ima ih i na krovovima kuća. Teško je izbrojati koliko ih je. Cijeli Srinagar i uopće Kašmir djeluju kao okupirana zemlja.
U starom gradu širom otvorenih očiju gledam iz tuk tuka. Sa svake strane bi mogao doletjeti neki kamen ili nešto drugo. Iako ponašanje običnih ljudi djeluje normalno. Napeto je napeto. Gledam kuće. Vidim neke u ruševinama. Ostatak rata. Druge u starom gradu su u jako lošem stanju zbog nepažnje. Zaustavljamo se na mostu iznad rijeke Jhelum, koja protječe kroz grad, ne bih li vidio panoramu starog grada. Prvi put izlazimo iz tuk tuka no Mr Din me požuruje. Nije dobro zadržavati se dulje vrijeme na istom mjestu. Pitam ga što je on po vjeroispovijesti.
“Ja sam i za islam i za hinduizam i za budizam i kršćanstvo... Ja prihvaćam sve vjere.”, očito ga je život u Kašmiru učinio opreznim.
U najstarijoj srinagarskoj džamiji Khanqah Shah-i-Hamadan s kraja 14. stoljeća, razgled je još i brži. Prvi put primjećujem da se kod Mr Dina nelagoda pretvorila u strah. U ovu prekrasnu drvenu džamiju koja nalikuje više pagodi, a manje džamiji (u Kašmiru džamije čak nemaju ni minarete), nemuslimanima je ulaz zabranjen. Stoga je Mr Dinu i meni dozvoljen samo juriš oko džamije i divljenju izvana prekrasnom radu u drvu i drvnim slikama iznad ulaza. Preko puta Shah-i-Hamadana, s druge strane rijeke, nalazi se Pathar Masjid, kamena džamija s početka 17. stoljeća. Ni ona nema minarete. U njenom dvorištu nekoliko muškaraca šije šator. Zovu nas na razgovor, ali Mr Din mi govori da se brzo udaljim od njih i natrag u tuk tuk. Nažalost, ostale džamije ne mogu vidjeti. U opasnijem su dijelu starog grada i čak se ni Mr Din ne usuđuje tamo proviriti.
Umjesto džamija, iz tuk tuka se prebacujemo u shikaru. Prebacujemo se na vodu. Jezero Dal. Dok nas veslač shikare ležerno usmjerava kroz plutajuće vrtove Srinagara, uređen usred jezera, zamišljam kako li ovdje mora biti lijepo u proljeće i ljeto kada je sve zeleno i u cvatu. Zimi malo se toga vidi. Plutajući vrtovi se doimaju zapušteno. Ali dok ležerno plovimo Dalom, promatram i himalajske visove koji se sa svih strana uzdižu iznad jezera i reflektiraju u Dalu. Njihova prosječna visina ovdje je između 3500 i 4500 metara. U daljini u smjeru Gulmarga sve se bijeli. Ma sve se bijeli skoro sa svih strana.
Jezero nažalost nije prečisto. Čim se približimo brodovima kućama i pravim kućama koje su u stilu Venecije izgrađene na vodi (ali tako derutne da je vlada odlučila demolirati ih jednu po jednu), zagađenost vode je sve veća. Promatram ptice u letu, ponovno uglavnom orlove, zatim druge manje ptice, potom patke. Tu su i ribari koji ribare na Dalu te muškarci i žene koji rade u vrtovima iza svojih “venecijanskih” kuća. A uz sve njih pluta najlonska vrećica, papir, plastična boca. Još sam na svom brodu primjetio da kad potegnem vodu u WC-u, sve se slijeva izravno u jezero. Ali kada se udaljiš od brodova i kuća, tamo gdje je dubina jezera veća od 4.5 metara (tolika je dubina na onom dijelu gdje se nalaze brodovi kuće), jezero Dal je prava mala himalajska oaza.
Natrag na kopnu, pozdravljam se s Mr Dinom i zadovoljan njegovom požrtvovnošću danas, ostavljam mu čak i bakšiš. Odlazim na večeru u Shamyana Restaurant na Bulevardu, preporuka Lonely Planeta. I prema preporuci Lonely Planeta naručujem odličan rogon josh, kašmirska ovčetina u umaku od curryja i rajčice. Neobično mekano meso za ovčetinu. Kuhar je u umak stavio i prema mojoj molbi manje curryja od uobičajenog. I sve uz nekoliko rotija, indijskog nedizanog kruha nalik na palačinku. Ma ekstra savršeno za nepce.
Na brodu je Miraj pokušao opet uvaliti koji izlet. Rekao sam: “Možda sutra.”
Dok ležim u krevetu, osluškujem pjesmu iz obližnje džamije. Zapravo mi više djeluje kao poziv na nekakav ustanak. Nadam se da nije to. Ostalih zvukova nema.
Večeras je i puno toplije nego sinoć. Negdje je oko 9°C. Negdje usred noći čuo sam kišu. To znači da u Gulmargu pada snijeg...