Pregled posta

DAN 10, 08.03.2009. - Kroz Himalaju (Srinagar, Indija)

Ostavljam Vanju, Jerka i Iris u Jammuu. Iris je skoro ona stara. No, vidjevši puno vojske na ulicama Jammua, odlučili su da im Kašmir djeluje preopasno. Zatim su počeli izmišljati razloge tipa 'bit će gore prehladno', 'ne da nam se truckati u krntiji od autobusa 12 sati' itd. Meni je malo blesavo potegnuti skroz do Jammua, do vratiju Kašmira, i onda se okrenuti i otići negdje drugdje. Ni sami ne znaju gdje žele ići. Sad se govori o Shimli, pa o Delhiju pa Agri pa opet Shimli... U Indiji treba imati koliko toliko napravljen plan puta prvenstveno zbog kupnje karata za vlak koje u zemlji od preko milijardu stanovnika otiđu prije nego si rekao keks. Zadnje što sam čuo da govore jest da će otići do kolodvora pa što nađu...
Ni meni nije baš do truckanja u autobusu 12 sati do Srinagara, ljetne prijestolnice Kašmira. Srinagar je onaj pravi Kašmir, a doći do njega treba se uspeti visoko u Himalaje, zatim spustiti pa opet dignuti i tako nekoliko puta. Cesta je navodno dobra, ali vijugava. A čim sam na autobusnom kolodvoru u Jammuu vidio 'deluxe' autobus, zapravo krntiju iz 1950-i-neke, koji se razlikuje od ordinary (običnog) busa samo po tome što se sjedala u deluxu mogu spustiti (ako Bog da), autobus sam prekrižio i dao se u potragu za nešto skupljim, ali bržim i komfornijim džipom. Nekoliko agencija u donjem gradu nudi ovakav način prijevoza, ali treba dobro pogledati stanje džipa s obzirom da je cesta dosta opasna i ne bi bilo baš pametno ići u planine u tehnički neispravnom vozilu. Potom je tu cijenkanje.
U 10:00 sati nalazim se ispred jedne od agencija s mojom koferčinom. S njim izgledam kao da idem na put na kraj svijeta do kraja života. Ali kofer ima četiri kotača pa mi je puno lakše gurati ga, nego tegliti stvari na leđima.
Krećemo u 11:00 sati. Đžip se napokon napunio, no ono što sam maločas spomenuo da je 'komforniji', sada se ne bih baš složio. Pokraj mene su na sjedalo uz vozača ugurali nekog klinca tako da sam skoro poput sardine u limenci. Dobra strana priče je što sam uspio iskamčati mjesto uz prozor pa mogu nesmetano fotografirati kad mi se prohtije.
Već na izlazu iz Jammua kreću velikim slovima ispisane parole tipa “Kashmir – India is one!” (Kašmir – Indija je jedna). Ili “Kashmir – The proud of India” (Kašmir – ponos Indije). Potom su tu i zanimljiva upozorenja, koja pratim cijelim putem do Srinagara: 'Bolje stići kasnije, nego nikada', 'Ovo je autocesta, ne trkalište', 'Ne pij dok voziš' itd itd. Dokaz da u Indiji najviše ljudi godišnje umre kao posljedica nesreće na cestama, nego od bilo koje boleštine. A nije ni čudno s obzirom da lošije vozače od Indijaca u životu nisam vidio. Ma i Arapi su za njih šoferi i pol. Svi odreda (ne samo moj vozač) pretiču u zavojima, guraju se na suženjima; jedan auto pretiče drugog, a taj drugi pretiče trećeg... Sve to na poprilično uskoj vijugavoj cesti u kašmirskim Himalajama. Hvala Bogu da je cesta zaista u dosta dobrom stanju. Tu i tamo je koja rupica no gotovo nezamjetno. Vidim da su radovi u tijeku pa bi i te rupice brzo mogle nestati. Radi se i na produžetku željezničke pruge od Jammua do Srinagara no zbog iznimno teškog terena na gotovo 300km koji dijele ova dva grada, ta će gradnja potrajati. Ali kad je i ako je jednom dovrše, željeznička pruga između Jammua i Srinagara bit će jedna od najpiktoresknijih u čitavoj Indiji.
I ovako u džipu pejzaž oduzima dah. Iako sam se prije polaska i ja dvoumio trebam li ili ne krenuti prema Srinagaru, sve su moje sumnje, strahovi, nelagode nestali s ovakvim pejzažom. Već na izlasku iz Jammua, koji se nalazi na otprilike 600 metara nadmorske visine, cesta počinje naglo uspinjati. Prolazi kroz nekoliko posve običnih selendara, s izuzetkom možda Kuda gdje i nakratko stajemo s obzirom da je Kud kašmirska prijestolnica slatkiša. Pokušavam kupiti jedan slatkiš no prodavač mi ga daruje. Drugi Kašmirac u mom džipu poziva me da noćas prespavam u njegovoj kući. Nažalost, moram ga odbiti jer već imam dogovoren smještaj. Kašmirci mi se čine kao veoma gostoljubiv narod. Imam dojam da je turist za njih svetinja, posebice u ovim teškim trenucima kada nema baš puno turista koji posjećuju Kašmir.
Cesta se uspinje do malo iznad 2000 metara nadmorske visine. Prvo su pred mojim očima obradiva polja u obliku terasa dokle pogled seže. Prekrasno je vidjeti svježe zelena polja terasasto urezana u strme planinske padine. Potom, na višoj nadmorskoj visini, guste šume borova zamijenjuju polja. Kašmir nazivaju indijskom Švicarskom i zaista ovaj kraj nije daleko od ove usporedbe. Osim planina, polja i šuma, tu su i mnoge kućice smještene na veoma nepristupačnim dijelovima planinskih padina da sam se ozbiljno zapitao kako ljudi uopće dolaze do njih jer ceste ne vidim. Vjerovatno nekakvim kozjim putevima, a sve potrepštine tegle na leđima. Puno je tu i većih kuća koje su poput urbanih vila. Samo što se nalaze u prirodi. I podsjećaju me na alpske kuće po Austriji i Švicarskoj, samo što je krov bez iznimaka prekriven limom umjesto crijepovima ili drvom. Prvi dojam je da su kuće u Kašmiru puno bolje i elegantnije građene nego one u ostatku Indije. Pretpostavljam da su vlasnici svih ovih vila, kojih ima nebrojivo puno, bogati Indijci iz gradova kojima ove vile služe kao vikendice. I ono što također upada u oči jest da što se udaljavamo od Jammua, hindu pismo nestaje i sve više ga zamijenjuje arapsko pismo, a u Kašmirskoj dolini isključivo se koristi arapsko pismo. Potom, kako se udaljavamo od Jammua sve je čišće i čišće. Kašmir je kao neki drugi svijet, kao da ne pripada Indiji.
Nakon malo iznad 2000 metara nadmorske visine teren se počinje postepeno spuštati. Ali i pejzaž je drugačiji. Planine su ovdje postale još nepristupačnije. Cesta je doslovno urezana u njih. Svuda oko nas su iznimno strme i visoke planine, neke sa snijegom na vrhovima. Vegetacije gotovo da i nema. Prevladava sivilo stijena. Tek uz himalajsku rijeku Chenab, čiji tok jednim dijelom prati naša cesta, ali visoko iznad rijeke, duboko dolje u dolini se vide kuće i pokoje zeleno polje koje razbija sivilo. Sivilo razbija i mnoštvo ptica u letu, u prvom redu orlovi. Na dijelovima ceste skaču i babuni.
Kašmirske planine imaju međutim i drugu priču. Skoro da nema kilometra ove ceste bez da se vide do zuba naoružani vojnici. U pancirkama. Neki čak s mitraljezima iza vreća pijeska. Potom svako malo neki vojni kamion ili autobus. Negdje na pola puta zaustavljaju nas. Svi moramo van iz džipa. Svakog od lokalnih putnika legitimiraju i detaljno pregledavaju. Na kraju dolazim i ja na red.
“Dobar dan. Putovnicu molim.”, kaže mi vojnik s kalašnjikovim u stanju pripravnosti. Ima indijske crte lica. Predajem mu putovnicu.
“Gdje je ova država?”, pita me mašući mojom putovnicom s osmijehom na licu. Vojnička hladnoća je nestala.
“U Europi. Bivša Jugoslavija.”, odgovaram, naučen od ranije da za Hrvatsku u ovom dijelu svijeta nitko skoro nije čuo.
“Aaaa. Jugoslavija. Gdje ideš?”, i ovaj je čuo za Jugoslaviju.
“Ma malo u Srinagar pa onda na skijanje u Gulmarg.”, odgovaram mu ja onako ležerno.
“Ne znam da li ti ima sada snijega u Gulmargu. U svakom slučaju, dobrodošao u Kašmir i ugodan boravak.”, i vraća mi putovnicu. Srdačno se rukujem s njim, a on naređuje kolegama da me puste bez detaljne pretrage moje prtljage.

Neobična je slika vidjeti djecu kako igraju kriket visoko u ovim planinama. Kriket je nacionalni sport Indije i igra se zaista posvuda. Vidio sam kako se igra nasred ulice u Mumbaiju, kroz prozore svojih vlakova često sam viđao kako se igra uz željezničku prugu, sada vidim klince zabavljene kriketom ovdje u Himalajama. Igraju uz cestu, na zaravnima među planinama.

Jawahar tunel od gotovo tri kilometara dužine ulaz je u Kašmirsku dolinu. Jedini je ovo tunel na ovoj cesti. Mostova ima nekoliko, neki od njih su veoma jednostavni, drugi nešto moderniji, ali tunela osim ovog nema. Ova cesta i Jawahar tunel u zimskim je mjesecima jedini kopneni ulaz u Kašmirsku dolinu pa je zato toliko kamiona (doslovno na stotine njih) koji dostavljaju hranu, lijekove i sve ostale potrepštine stanovnicima Kašmira. Ljeti se otvara i druga cesta, ona kroz Ladakh, duboko u Himalajama, ali ona je otvorena tek za nekoliko najtoplijih mjeseci u godini te se vrlo brzo zbog snijega zatvara. Indijski su kamioni veoma šareno obojeni i okićeni raznim resicama, zvončićima i svakojakim drugim drangulijama. Radi sreće. Praznovjerniji narod od Indijaca još nisam susreo.
S druge strane tunela čeka me veliki natpis: “Dobrodošao u Kašmirsku dolinu, raj na zemlji.” Žalosno je kako taj raj na zemlji danas bez turista jedva jedvice preživljava. Situacija je trenutno mirna, ali uvijek može iznenada eksplodirati. Preda mnom dugačka, ali dosta uska je Kašmirska dolina s obradivim poljima. Sa svih strana zatvaraju je himalajski vrhovi. Svi su odreda divovi: 3000-4000-5000 metara nadmorske visine. Snijeg se lijepo bijeli na njihovim vrhovima, ali i puno niže. Veličanstveno.
Temperatura se promijenila. Nakon 32-35 Celzijaca s puno vlage u Mumbaiju, zatim isto to, ali bez vlage u Jaipuru, te nekih 25 stupnjeva u Amritsaru i Jammuu, u Kašmirskoj dolini u kasno poslijepodne temperatura se spustila na oko 10 stupnjeva. Oblačim majicu dugih rukava.
Mrak je već pao kad moj džip ulazi u Srinagar. Vani je ledeno hladno pa ni majica dugih rukava ne pomaže. Nalazimo se na 1550 metara nadmorske visine. Na srinagarskom Bulevardu, promenadi uz jezero Dal, čeka me vlasnik jednog od broda hotela. Brod kuća ili houseboat je najautentičniji smještaj u Srinagaru. Neki su usidreni (i dobro učvrščeni u mulj) usred jezera Dal, oko kojeg se smjestio Srinagar, a drugi su drvenim puteljcima izravno povezani s kopnom. Za doći do ovih prvih treba se unajmiti mali čamac, tzv. shikara. Brodovi kuće nastali su u vrijeme Britanaca kada strancima u Kašmiru nije bilo dozvoljeno posjedovati zemlju pa su se ovi dosjetili da svoje kuće izgrade na vodi. Trenutno u Srinagaru ima oko 1400 brodova kuća. Neki su poput pravih palača, drugi pravi gnjilež. Moj brod kuća je negdje u sredini. Platio sam prvu noć još u Jammuu, u paketu s džipom. Sam je brod dobro održavan. Čist je i dobro uređen. Nekako poluelegantan. Ali u kupanici nema tople vode. Nema ni grijanja na brodu, a temperatura se vani spustila na 4°C. Kako mi je jedno prozorsko staklo razbijeno, hladan himalajski zrak slobodno struji kroz moju sobu. Najveće razočarenje je vlasnik mog broda Sayma Palace. Miraj je mutan tip. Odmah vidim da želi iz mene iskamčati što više novaca i da me vidi samo kao novac. Nije prošlo ni pet minuta, a on mi već pokušava uvaliti neke svoje izlete za sutra. Po smiješno visokim cijenama. Znam da može puno niže.
“Moram razmisliti. Ujutro ću odlučiti.”, odgovaram mu. Znam da sam odlučio da ću odbiti sve njegove ponude još onog trenutka kad sam vidio cijene. Ali nekad treba biti diplomatičan. Da sam ga odmah odbio, ne bi me pustio na spavanje do tko zna kojih sati. A umoran sam.
“Samo da znaš, dao sam ti cijenu plus moja provizija jer moram i ja nešto zaraditi.”, kaže mi otvoreno. Koj kurac ti mene zajebavaš?! Zašto bi ti preko mene zarađivao ako mogu drugdje jeftinije?! Naravno da mu ovo nisam rekao, ali bio sam na rubu. Onako umornom i živčanom ovo mi nije trebalo.
“Srinagar je lijep. Trebaš ovdje ostati barem 4-5 dana.”, nastavlja.
“Mislio sam ostati samo jednu noć. Žao mi je, ali takav je bio dogovor u Jammuu.”, odgovaram mu već iziritiran tim idiotom.
“Ako ostaneš samo jednu noć, to je meni nikakva zarada. Moraš ostati duže.”, sada me već pomalo hvata strah. Da li će me ovaj tip uopće pustiti s ovog broda?!
“Mislio sam sutra u Gulmarg na skijanje.”, pokušavam mu dati do znanja da ostajem samo jednu noć.
“Može. Ja ti mogu organizirati taxi tamo i nazad za 3000 rupija.”, sjetio se on da mi može organizirati još jedan skupi izlet. Nisam je vesla sisao. U vodiču lijepo piše da ima autobus koji ide iz Srinagara za Gulmarg, a cijena taxija je 1200 rupija. Lijepa provizija.
“Idem busom.”
“Nema busa jer nema trenutno puno turista. Samo taxi. 3000 rupija. Najbolje je ostati tu u Srinagaru i otići na jednodnevni izlet u Gulmarg. Ili uopće ne ići. Ponudio sam ti lijepe izlete.”, tipa bih najradije opalio i bacio u vodu.

Ne znam kako, ali uspijevam pobjeći u sobu. Od hladnoće stavljam debele skijaške čarape na noge i u toplini kreveta, ispod pet deka, počinjem razmišljati kako dalje...