Prazna sam.
Kapacitet mog mozga dostigao je vrhunac.
Ja ne znam kako dalje.
Ne znam...
A zivot bez inspiracije zamisliti ne mogu.
Gdje su ona nadahnuca sto su me vodila?
Da li je to ono istroseno, ono sto se povratiti nikad ne moze?
Gdje su nestale sve te rijeci?
U prah bacene, slucajnim prolaznicima sto uzimali su samo neophodno, a ostavljali olupinu iza sebe, onu koja se uvijek dizala iz prasine sa iskrenom zeljom i nadom o boljem sutra.
Dusa sto na dnu djetinjasta ostala je i cekala odgovore, cekala zagrljaje, onakve kakve je u masti stvorila, o kakvim je sanjala citavog zivota, govoreci nakon svakog fijaska, da mozda ipak postoji neko...mozda...negdje, daleko...mozda...
Jer tako mora.
Jer tako se jedino opstaje.
Zar je toliki grijeh ocekivati da ti Bog bar jednom podari srecu u zivotu?
Da stvari bar jednom krenu onako kako si ih ti zamisljao?
Mozda to nije dobro za dusu...ali sta jeste?
Zar nije iskrena zelja za srecom ponekad uzeta u obzir?
Zar nam nije podarena slobodna volja?
Slobodna volja da pravimo izbore...gdje je pa ona?
Zar je svaki izbor pogresan?
Ne mogu u to da vjerujem.
Jer onda nemamo ni volje...
Ne mogu vise...
Iscrpljena sam crnilom, iscrpljena sam samocom, ugnjetavanjem...
Zar citav zivot patnje nije dovoljan?
Koliko dusa moze da izdrzi?
Na granici sam.
Snage ponestaje...
A ono sto je dopunjuje i gazi je.
Nista vise nemam...
Umirem, bez igdje ikoga.
Umirem kao i sve sto u ovoj pustinji konacno nestane.
Jer boljeg za mene nema...
Post je objavljen 16.03.2009. u 04:47 sati.