Nakon popodnevnog drijemeža, i uz gutljaje ugodno tople nesice s mlijekom, odlučim, još pomalo usporena i lijena, malo pročešljati vecernji.hr-ove vijesti i korisno provesti nekoliko sljedećih minuta... To mi je barem bila namjera. A onda su mi se pred očima ukazali nadasve "zanimljivi i intrigantni" naslovi od kojih, barem neke, moram s vama podijeliti: Maskirana kapuljačom i naočalama ukrala novac iz blagajne,
Crnogorski gledatelj napao sportskog direktora,
I treća prevara sa zlatnim lančićem,
24.godišnji Australac priveden zbog seksa s lutkama u trgovini,
Ministar Vukelić našoj fotoreporterki: Što me slikaš?,
Zastupnicima rasrprave dižu tlak,
Zelena akcija istresa limenke boja i lakova ispred Ministarstva,
Đapić i Kazo naljutili novinare
Tužba jer ZET ne želi oglas "Bez gospodara"....
I tako su se redom nizali naslovi! A ja sam ih čitala i čudom se čudila. I pitala se zbog čega bi smo o tome bilo što morali znati? Moramo li doista saznati o lokalnim pljačkama kioska i trgovina, slučajnim uvredama izrečenim u hodu, trivijalnostima i bizarnostima iz života pojedinaca, o izgovorenim riječima, psovkama, i pošalicama svojih, ionako potrošenih, političara, o tužbama, tučama i žaljenja vrijednim epizodama iz života anonimaca, ...
Stvarno, kako samo urednici naših medija uspiju, u moru svakodnevnih zbivanja, odabrati one "najzanimljivije"? Po kojem ključu? Rade li to nasumce ili već iz iskustva znaju "što se prodaje"?
Svojedobno sam uredništvu Glasa Slavonije telefonski, a potom i faksom, dojavila informaciju koju mi je na mail proslijedila jedna velika međunarodna organizacija sa sjedištem u Torontu. Ta organizacija okupljala je milijune ljudi diljem cijele zemaljske kugle, a pokrenula je inicijativu prema kojoj su se u točno određeni dan, sat i minutu ljudi trebali povući u osamu, i u šutnji ili molitvi, tijekom jedne minute slati pozitivne misli ili molitvu našoj planeti i svim ljudima.
Novinar se odmah ukočio. I rekao mi kako ne zna hoće li urednik odobriti objavljivanje te vijesti. To se, dakako, ni nije dogodilo. Vijest je bila prezanimljiva, prepozitivna, pre lijepa da bi našla svoje mjesto u njihovom poimanju onoga što je važno. Ali su se zato pojavili članci od kojih smo osjećali težinu i nemir u želucu. Zastrašujuće, zaglupljujuće, zabrinjavajuće, mračne "istine" o životu. Kao da se na cijelom svijetu više ništa lijepo ne događa. I kao da se život pretvorio u veliku crnu rupu koja će nas svakog trenutka zauvijek progutati.
Kako samo manipuliraju našim osjećajima, pokušavajući nas uvjeriti da su glasnici istine i da bez njih ne možemo. Ok, i drugi manipuliraju njima, ali zašto bi se to trebalo ticati mene...? I mojeg malog kutka svemira u kojem sam ja glavni i odogovorni urednik?
Tko im povjeruje, gotov je! Tko postane ovisnik o njihovoj istini, razboljet će se, prije ili kasnije. Život je ionako dovoljno težak i kompliciran. S druge strane, on je i prelijep. I prepun izazova i mogućnosti. Uostalom već je dovoljna i jedna šibica pa da mrak popusti pred svjetlošću. A ako je drugi neće upaliti za mene, ja ću si je sama zapaliti. A prethodno ću zatvoriti stranice novina s kojih me pokušavaju uvjeriti da dobro i ljepota više ne postoje. Amen.
""Ne plačem za onim što se istrošilo i što propada, nego se radujem onom novom što će se roditi."
Post je objavljen 14.03.2009. u 17:48 sati.