....................
Činjenica: stvari oko kojih se najviše grčiš u životu događaju se rijetko ili nikad. Kao da te prokletinja prati kroz život, čuči na ramenu i sluša, sluša...Znam ja nju odmalena. Znam da čuje i što se ne govori, pa umišljam da je varam. Mislim i pričam o svemu drugome, samo ne o svojim stvarnim planovima. Jer ako me čuje, gotovo, ode.
Slično je čuvanju vlastite tajne - ako ne želiš da je itko sazna, onda je nećeš baš nikome ni reći. Čim je izgovoriš, pa makar bilo i u rupu, udahnuo si joj život koji više nije tvoj. To je sve teško pa odlučiš čuvati samo jako važne, a ostale ispratiš u život kao djecu i poželiš im sve najbolje.
Bitnih i važnih želja, a još manje planova nema puno u mom životu. Planovi su komplicirani. Treba sjesti i razložiti segmente i korake. Prije svega odrediti cilj. Proučiti prednosti i nedostatke. Postaviti temelje i zaštitne ograde.
A ja sam više nekako tip...počet ću odavde, this feels allright, pa krenuti nekud, ne može valjda biti tako loše, prema nekom dalekom cilju...vidim ga u daljini, ali lako je moguće da sam u startu krivo položila tračnice. Pa u konačnici gledam bespomoćno iz vlaka kako cilj prolazi pored mene. Zato sam više tip od želja. One su nekako manje odredljive, a više sklop vizija i pratećih osjećaja. Slutim da su zato i manje realne i teže ostvarive.
Treba imat i muda, što nemam fizički, a vidim ni mentalno, priznati rupi što su ti potajne brijačine. A treba, na kraju krajeva, imati želju. Nije ni to jednostavno.
A gledam svaki dan ovaj moj svijet što me okružuje i stalno pomišljam kako je ružan. Ma fizički - dovoljno je da otvorim vrata od stana i pogledam u hodnik...odmah preko puta na zidu ispod prekidača naguran nekakav rastavljeni dvosjed, naravno okomito da ne bi netko sjeo na njega. Uzduž zida hrpetina ormara. Do stropa. Po stepenicama prema tavanu nekakvi raspareni ormarići. I tako do prizemlja, gdje je po mraku i bez svjetla koračanje opasno po život. Kad natrčiš na prvi od desetak naguranih bicikala, gotov si, ostali te pojedu za doručak. Već sam par puta urlala po hodniku da ću naručit o svom trošku kamion da to sve odnese (ne bicikle :), ali nikad nisam nazvala...a treba posaugat doma, skuhat, oprat...dok sve (ne) stignem, kamion je već odavno zaboravljen.
Na izlizanim vratima haustora puknuto staklo. Prilazna staza već odavno ima svoj život. Cementne kocke nadigle su se u svim smjerovima. Onda ugledam kuće u ulici. Naslagane ružne kocketine s balkonima. Sva sreća većinom su obiteljske s vrtovima, pa ih sakriju živice i drveće - kad sunce padne pod pravim kutom, zna nekad čak biti pomalo simpatično. Asfalt je izrovan, kao i svugdje...je l to neki Murphyjev zakon da nekome pukne cijev ili bi baš uveo plin dva dana nakon što su valjci utisnuli svježi, novi, ravni, crni...i tako bi sad mogla nabrajati o rasvjetnim stupovima i odurnim žicurinama struje i telefona i tramvaja koje zaklanjaju pogled u nebo, raspadnutim fasadama, vanjskim jedinicama klima uređaja i satelitskim antenama koje bez reda i pravila vise po njima, umazanim izlozima i reklamama, smrdljivim automobilima...i na kraju sivim, natmurenim, živčanim, usredotočenim licima ljudi koji ni ne vide taj svijet oko sebe jer stalno negdje jure i žure i nikako da stignu.
Stvarno, kad zabljesne sunce sve je malo ljepše. A najbolje je kad te raspali direkt u bulju pa više ništa i ne vidiš.
I mislim si, stalno - da sam bar sad negdje drugdje, negdje gdje je lijepo. I mirno. Da su oko mene ljudi koji me vole i ja volim njih. Da se zajedno veselimo. Da znamo da ćemo i sutra biti ondje, pa da ne brinemo. Da imam obitelj koja se smije za stolom pri prazničnom ručku. Da sam nekome važna koliko i on samome sebi.
To ja želim. E, pa ne može. To potpada pod pravilo rijetko ili nikad.
Čak i kad jesam negdje drugdje gdje je donekle lijepo i mirno i ima većinu uvjeta da bude idilično, pojavi se neki vrag i omete doživljaj...jedan oblak zakrije sunce, pa puhne neki hladan vjetar; krevet mi polomi leđa; netko se potrudi sve usrat jer mu baš danas sve to nije po ćefu.
Bojim se ipak, ako se natjeram da i te želje zaboravim, što će ostati od mene?
Post je objavljen 13.03.2009. u 00:03 sati.