Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/miljevci

Marketing

Guvno

Dobro reče Keko;stoga donosim poučnu priču o guvnu koju potpisuje Mara Ožić Bebek

Guvno

Djetinjstvo je doba iz kojeg nestrpljivo iskoracismo korakom od sedam milja u neke strastvenije i nepoznatije prostore. I, na tom izazovnom putu olako se odricasmo izvorišta, lakomisleći da nam je teretom i pečatom. Dođe i vrijeme kad počesmo kupiti komadiće mozaika za neke duge tinovske kolajne povrataka kamenim dvorištima, pritvorenim škurama, čatrnjama i snenim guvnima... Tako, prije nekoliko dana svratih na jedno staro, nikome potrebno guvno. Nalazi se ono vjekovima iznad naših kuća-pojata i ostat će dok nečija rušilački raspoložena ruka ne okmji kamene obrise - oklopnice i trulu nakrivljenu stožinu.
Posljednjem vršenju prije petnaestak godina, a jedva se prikupilo snoplja, kumovao je moj did Anteta, onako razveseljen i razdragan kakav je i bio. (Između četiri čempresa, u kamenoj kutiji čuva on vječnu stražu naraštaju). U svečanosti žita, žuto-zlatnim uspavankama nanizanog snoplja uživalo se i veselilo. Za krst i nekrst, rekao bi did, misleći pritom i na slamu kojom će dohraniti živinu. Za vršaj bi se kupilo vino u Mlade Mirkine, ranijih godina, dakako, jer bi naše bačve presahle. (Puno muških grla - rekla bi baba Dumanjkuša). Elem, zaklao se pivac, ispekli ušćipci. Prije svakog «uvođenja konja» did bi počeo priču o kultu guvna.
«Guvno vam je, dico moja, sveto misto, na koje se bez velike potribe niti nogon ne staje. A sačuvaj bože u večer, poslin sunca. Tada se na guvnu kupe vile, igraju svoje kolo u koje bi rada i dicu zavesti. Još se sićan jada i nevolje sa starin konjima Budimlića. Slabo su ji povezali, pa su gladni konji na guvno izašli. Na njemu je bilo žito za «vijanje». Naišle vile, poigrale se i odvele... Konja nigdi Bože tebe... Nađoše ji poslin nekoliko dana u Pločan, polomljeni noga i vratova.. « Dugo smo - dugo vjerovali u ovu priču, sve dok je naša djetinja mašta i strah vladala razumom. Odrasliji uvidjesmo muke dida Antete, koji je prije svakog vršaja «pripremao» guvno. Dakle, travom obraslu okruglu površinu pokrivenu redovito gnjilom trebalo je najprije «opliviti», potom naškropiti vodom. Kad je tako prenoćilo, onda se sutra mrakom «tabanalo». Trebalo je površinu tako uravniti i zbiti da zrna ni pod konjskim kopitima ne ulaze u zemlju. I da su nadasve čista. Svako ulaženje nogom na ovako pripremljeno guvno značilo je «ranu» za koju bi se postupak ponavljao. Stoga je i priča o lakonogim vilama imala svoju težinu. U vijenac poredano snoplje čekalo je konjska kopita. Za kamenim jaslama u hladovini, srpanjskim suncem omamljeni konji «trli» su posljednje šačice zobi. Počimala je svečanost žita i to su i oni morali osjetiti. Onda bi did Anteta zavrnio nogavice, naherio škriljak, odložio «čik», «zakačio» Sokola za vanka, Cvitka uz stožinu. Zapijuknila bi i zapucketala «škurja»... Polako, gotovo nečujno klizilo je klasje ispod konjskih kopita koja su vrcajući blještila na suncu. Slagalo se zrnje na guvno, plivala pliva, slama ostajala na površini. Nekoliko puta vilama (alatljika) i grabljama prebačeno žito i vršaj je za konje bivao gotovim. U ranim poslijepodnevnim satima slama bi bila pod pločom, pripremljene lopate za vijanje i , vreće za kupljenje žita. Did je zagledao zapad motreći na oblačke koji bi ga mogli iznenaditi pljuskom... Sve bi ukazivalo na večernjak. «Dat će Bog lipo vrime, vršaj nije mala stvar». I tako bi redovito bilo. Čiji bi vršaj omela kiša, smatrao se nesretnim - ili će mu se nesreća dogoditi. ... Ipak, događala se sreća. Sreća koja je počinjala zrnom žita, komadom kruha i pomno izabranim sjemenom za dogodine. Na jednom sam betoniranom guvnu, guvnu za suvenir u kraju u «kome žita ne klasaju», a mogla bi, kako ne bi mogla... Ni traga svečanosti, ni ugođaja, ni sjećanja... Na guvnu, gdje se bez potrebe nogom stalo nije, odreda limarija, gožđarija, svašta. Zašto ne bismo bili malo sjetnijima, nježnijima...
Zašto više ne bismo bili svojim?
Usprkos vremenu i običajima.

Mara Ožić - Bebek




Post je objavljen 12.03.2009. u 14:31 sati.