akacija je ustala polako, oprezno, mamurno....uostalom oko nje je bila tama.
nije imala osjećaj da je zora blizu, a ipak se činilo logično da bi morala biti.
jer akacija nije spadala u one neurotične jadne grešnike koji noću ustaju nebrojeno puta vjerujući da je to zbog slabog mjehura. vraga. akaciji je bilo odavno jasno da ljudska psiha ima nepresušan arsenal oružja kojim se bori protiv namjernog potiskivanja grijeha u zaborav.
odjednom vam iskoče plikovi. iznenada se spržite vrelom vodom, dok kuhate grah koji ste dosada već tisuću puta skuhali. iz čista mira stavite u kavu tri kašičice soli umjesto šećera. iz neobjašnjivog razloga glavobolje vam postanu stalna pratnja. ili odjednom počnete patiti od nesanice. slučajno? hahahahaha! ljudi su tako zabavni.....i blesavi. akacija im je znala ponekad
skrenuti pažnju na neki detalj, koji je čak i njoj koja je gledala sa strane bio očit, ali za uzvrat bi dobila prazan pogled tipa tele bulji u šarena vrata. jednostavno ne možete čovjeka koji nešto ne želi vidjeti nikako i ničim natjerati da to vidi. mision imposible. čak i da budali u glavu uperite mitraljez......efekat nula. slobodno i pripucajte. iz svih naših nesposobnosti da nešto ostvarimo krije se želja da sve bude upravo tako kako jeste. čovjek tako vješto i dobro skriva svoje motive od sebe samoga da se često i sam zaizbiljski zaprepasti kad „slučajno“ nabasa na njih i ......ne skrene pogled u stranu dovoljno brzo i istina bljesne ko munja. no, zato imamo mozak. da se lako i elegantno, koliko god budalasto, uvjerimo da stvari nisu kakve očito jesu, već upravo onakve kakve mi mislimo da jesu. jer nema veće moći na svijetu od ljudske misli. misao može sve.
akacija nije bila pijana. osim opijenosti dubokim snom kojim je inače uvijek spavala. buđenje je značilo da je jutro tu. ali.....tijelo je čudno reagiralo, tijelo je teturalo, ruke mlatile oko tijela da dohvate neki oslonac i akacija je švajznila nosom o dovratak. preplavio ju je kratak i žestok val bijesa na dovratak i sebe. blic-bol je sijevula njezinom nosinom i tišinu noćne tame oskvrulo je prigušeno, grleno: uf! sranje! budalo....bem ti dovratak!
akacija je bila fina dama. čak iako se to nije uvijek vidjelo. ili čulo......hm. hehe....
glatko klizeće kazaljke velikog kuhinjskog sata nježno su odsijalave svjetlost obližnje ulične lampe. ravnodušno su se preklopile jedna preko druge. bila je ponoć.
tanka sekundara je nečujno i elegantno klizila dalje.....
Post je objavljen 11.03.2009. u 08:50 sati.