zašto se toliko razdirem unutra?
je li to stvarno zbog jednog tijela, i duše njegove?
je li to možda zbog davnašnjeg nemira koji nosim u sebi?
je li to ipak možda zbog zaborava od strane onog kojeg nikad nisam
upoznala, a čije gene nosim?
možda ni nema razloga za to stalno sklanjanje u knjige, neke pjesme, čežnju,
za skrivene i zatomljene suze i težinu tu negdje u sredini tijela,
u dubini.
za to vrijeme sve se odvija kako treba, doma ništa ne znaju ni ne vide,
i dok im ništa ne fali, ni neće primjetiti kako samo želim da budem
što više sama.
samo da nema tog osjećaja krivnje, jer on, kao i ta vražja žudnja,
nadamnom poput nekog kobca nadlijeću bez prekida.
Post je objavljen 10.03.2009. u 20:47 sati.