Sigurno ste culi za lik Harpagona iz Molierovog "Skrca" ili, ako ste iz nasih krajeva, za Drziceva "Skupa", pa ste uvjereni da znate sve o ljudskoj osobini koju pripisujemo kao stereotipe i nekim narodima. Kad za nekoga kazu da je pravi Skot, cini nam se kao da ga poznajemo i ne trebaju nam nikakva dodatna objasnjenja o njegovoj "stedljivosti". I meni se cinilo da nista ne treba dodavati opisima covjeka koji macku hrani komadicima voska otopljenog sa svijece, dok mi kolegica u sluzbi Zoselin (bilo je to u sijecnju 2005. godine) nije povjerila da ima ujaka Tina u Francuskoj koji se ponasa, u najmanju ruku, "malo drukcije". Nakon sto sam cuo pricu brzo sam sjeo za racunar i zapisao natuknice kojima bih se vracao i nadopunjavao ih uvijek kad bi Zoselin bila raspolozena da doda po koji detalj. Mislio sam kako cu na taj nacin napraviti skicu od koje ce se dati srediti lijepi esej. No, sad mi se cini da je bolje, a i lakse jednostavno podastrijeti tekst kakav je tijekom vremena nastajao u drafts folderu. A i pravi je trenutak za to, jer je Zoselin upravo otisla u mirovinu i vise necu imati izvor podataka za dograditi pricu. Pa evo:
**********************************
Svi, Zoselinina majka i tri majcina brata, se slazu da njihov Tino ima puno novca, nekoliko kuca i stanova, ali nitko ne zna ni koliko je to bogatstvo, ni gdje se taj novac i nekretnine nalaze. Samo se ZNA i govori o tome. Istovremeno, Tino zivi u malom studiju u kojemu nista ne funkcionira i sve je nabacano jedno na drugo i prljavo, a nema dovoljno mjesta ni za njega samoga, pa kada mu netko od rodbine dodje u posjet prisiljen je odsjesti u hotelu i kada zeli popricati s bogatim rodjakom Tinom on je vec spreman izici iz svog gnijezda da ga se pocasti u nekom od obliznjih lokala!
Citava obitelj potjece iz Egipta. Sasvim prosjecna zidovska obitelj sitnih trgovaca, kakvih u arapskom svijetu ima nebrojeno, ali sa stalnom tendencijom kretanja, promjene mjesta zivljenja. Od tamo su pedesetih godina proslog stoljeca jedan po jedan doseljavali u Francusku. Tino je iz Francuske otisao za Kanadu i prije desetak godina se vratio u Francusku s epitetom bogatog covjeka. Suzi, Zoselinina majka, koja se je jos u Egiptu razvela od muza, zivila je Francuskoj kao apatrid sa tri kcerke i sastavljala je kraj s krajem dok nije napravila odlucni korak i doselila u Izrael - san svakog Zidova, ili da se nastani u Svetoj Zemlji, ili da je redovito posjecuje, ako je dobro situiran u "ostalom svijetu". Danas je ona gotovo slijepa osamdesetgodisnjakinja, koja u potpunosti ovisi od pomoci kcreki koje brinu o njoj.
Dakle, Tino se vratio u Francusku u Nice, kupio stancic i pokusavao odrzavati odnose sa bracom, razasutom od Pariza do Marseillea, ali na svoj nacin. Posjecivao ih je na neodredjeno vrijeme i ostajao kod njih dok mu ne bi na ovaj ili onaj nacin ukazali da je nepozeljan. Tako se je potpuno prekinula bratska veza u Francuskoj. S Tinom niti jedan od trojice brace ne razgovara, pa cak ni Slomo cija dobrota i altruizam nema kraja (kazu Francuzi da vlastito srce na ispruzenom dlanu drzi spreman ga pokloniti). Nije da se radi o mrznji, nego jednostavno ne zele podnosti brata koji niti na osobni izgled ne polaze paznju, a kamo li da bi izdvojio franak za podmiriti troskove kojima izlaze domacine kojima se nametnuo.
Ali, Tino nije zaboravio da ima i sestru Suzi u Izraelu. Stigao je tako Tino u Haifu u prolijece prije tri godine i pokucao na sestrina vrata, dakako, bez poklona. Zoselin se je za cas stvorila i preuzela brigu o ujaku, jer majka je i stara i bolesna i slijepa. Smjestila ga je kod sebe u kuci koja nije daleko od majcinog stana, 'neka majci njezin mir' - mislila je! Dok se je Tino odmarao od putovanja, Zoselin je otrcala u obliznji mol i kupila najnuzniju odjecu i jedne dobre cipele za svog ujaka, da ne bi slucajno susjedi za vrijeme njegovih setnji primjetili da je nedolicno odjeven i prljav! Naime, Tino je stigao bez ikakvog prtljaga i bio je nalik na brodolmca kojeg su nakon godina samovanja doveli s pustog otoka.
Sutradan vratila se Zoselin s posla, kao i obicno, u ranim poslijepodnevnim satima i vec na ulazu cekao je Tino. Nije od jutros nista jeo, kaze, jer, zasto, kad ce oni i tako za koji tren svi za stol, pa eto i njega! I bez da se je presvukla, nabaci ona kecelju i na brzinu pripremi rucak - da ujak ne bi bio gladan! Prolazili su dan za danom, ali uvijek ista slika: o rucku Tino je bio kod kuce vec iznuren i izgladnio. Dosli su i vruci dani kada covjek po povratku s posla zeli samo jedno - stati ispod mlakog tusa i sasvim se opustiti. Ali, Tino je uvijek bio tu i cekao da svi zajedno rucaju, pa nije bilo druge, nego se odmah baciti na posao - da ujak ne bi zamjerio!
Rodjaci i prijatelji su dolazili ukazati pocasti rodjaku koji je stekao glas bogatasa u stranim krajevima. U razgovorima odavao je utisak promocurnog poslovnog covjeka, koji je zasluzio da se odmori, a kada bi sjedali s njim za sahovsku tablu bio je nenadmasan. Samo izuzetno pametan covjek moze tako dobro igrati sah, govorili su izmedju sebe, smatrajuci da je tajna njegovog uspjeha u visokoj inteligenciji. Medjutim, novac kod njega nitko nije vidio! On kao da je mogao zivjeti bez novca. Sve se je oko njega tako lijepo i uredno znalo sloziti, da on nikada nije trebao posegnuti za novcanikom.
O, ono najvaznije ne navedoh! Tino se nikada nije zenio i nikakvih bliskih odnosa s nikim nije imao, a sve radi toga da nista od onoga sto je sticao i sto ima ne bi morao dijeliti s nekim. Tino je htio i jos uvijek zeli sve sto ima zadrzati samo za sebe i za uvijek! To je razlogom da se u njegovoj otsutnosti znalo ponekad i raspravljati o podjeli njegove imovine koja ce kad tad preci u ostavinsku masu, jer, kao ni nitko drugi do sada, ni Tino nece sobom na onaj svijet ponijeti nista od svoga bogatstva. Pred njim se o smrti nije govorilo, ali je u rijetkim trenucima odusevljenja, koje je, eto, znalo i njega ponekad zahvatiti, izrazavao pohvale Zoselini navodeci da nitko nikada o njemu nije brinuo kao ona i da, ako ikome bilo sta ostavi, to ce biti ona. Kako su mjeseci prolazili i Tino je bivao sve sretniji i sve zadovoljniji, pa je cak kicenim francuskim jezikom napisao pismo i u njemu nalog da sva njegova imovinu ostaje necakinji Zoselin.
Nije da je Tino bio nezahvalan! Dapace, bio je on voljan uvijek pomoci. Ali uzak je raspon usluga koje je on bio sposoban pruziti. No, kad je pomagao vodio je glavnu rijec, sve je trebalo biti pod njegovom kontrolom i uspjeh je bio zagarantiran!. Tako je Tino vodio pregovore s kupcem stare klupske garniture koju je Zoselin namjeravala zamijeniti novim salonom. Mislila je da za garnituru moze dobiti maksimalno 500 sekela i s tom namjerom objavila oglas u novinama. Prvi potencijalni kupac se brzo pojavio. Tino je nalozio Zoselin da udje u kuhinju i ne izlazi dok on ne izgovori lozinku. Lozinka je bila "Zoselin, pripremi kavu"! Razgovor je zapoceo i Zoselin nije mogla vjerovati koliko je Tino hvalio pokucstvo kojeg je valjalo prodati i izmisljao nemoguce podatke o njemu. Poceli su vec tihi, gotovo saputajuci, razgovori o cijeni, i kupac nikako da obori iznos. Na kraju Tino je velikodusno spustio cijenu za 100 sekela i glasno dodao "Zoselin, pripremi kavu!" Na to je Zoslin izasla iz kuhinje i promatrala kako kupac broji 1200 sekela, odbija bilo kakvu kavu ili druge pice i izlazi pozvati kamion da ukrca upravo kupljenu garnituru!
Reklo bi se da Tino moze prodati led Eskimu! A kako je tek prodavao slike koje je u satima dokolice crtao obicnim, drvenim bojama na najobicnijem papiru formata A4? O tome nema podataka, ali kad god bi sa dva, tri takva crteza odlazio na mondeno haifansko okupljaliste Karmel, vracao se ocigledno zadovoljan. Kome i po kojoj cijeni ih je prodavao nitko ne zna, ali on bi uvijek tvrdio da je napravio dobar posao! Prica se, kako je kupce uspijevao uvjeriti da ce jednom kada on umre te slike biti velika vrijednost, jer njegov talent je nesumnjiv, a i njegovo ime tamo u Francuskoj vec nesto znaci!
Ali Zoselin je bivala sve umornija i umornija, pa je pocela, onako iz daleka, provjeravati kada Tino planira svoj povratak u Nice. Brinu li mu prijatelji i susjedi zgog dugackog odsustva iz stana, -znala je priupitati, -pa tko placa racune koji dospijevaju i sl? Tino se uvijek domisljato izvlacio, izbjegavajuci pravi odgovor. Konacno je Zoselin posegnula i za taktikom koju nikada ne bi izabrala da nije bila vec na kraju i snaga i zivaca! Uzela je u sluzbi slobodan dan, ali o tome nije obavijestila Tina, tako da je ovaj izasao u redovitu setnju. Zoselin, koja je iz kuce izasla kao da ce na posao, vratila se brzo kuci i koristeci Tinovo otsustvo napravila u njegovoj sobi "mali pretres". Ono sta je trazila u zelji da sazna koliko ce jos vremena na grbaci imati Tina brzo je nasla - u ladici ormarica pored kreveta, ispod jednostavne platnene torbice za toaletni pribor kakve su se prestale koristiti jos prije nego li je plastika zamijenila prirodne materijale, bila je avionska karta Marseille - Tel Aviv. "Marseille - Tel Aviv, karta u jednom pravcu" s nevjericom je izgovorila Zoselin na sav glas misleci kako ga se nece rijesiti do kraja zivota!
Zavirila je Zoselin i ispod jastuka pod kojim je, kako je Tino uvijek kad je bio zadovoljana Zoselininim uslugama naglasavao, odlozeno pismo i u njemu izjava njegove posljednje volje. Koverta je bila zatvorena, pa se Zoselin nije usudila otvoriti je i provjeriti sta je Tino odista napisao. Dugo je razmisljala i nikako nije mogla odluciti sta poduzeti. Pocela se je ponasati malo hladnije prema Tinu, iako mu je i dalje pruzala svu paznju kojom ga je obasipala od prvog dana. Cinilo se kao da Tino ne osjeca promjene u Zoselininom odnosu prema njemu, pa je bilo ne malo iznenadjenje kada je objavio da putuje, da se vraca kuci u Nice.
Osvanulo je kisno jutro i Tino je donio u salon svu svoju prtljagu - jednu jedinu najlonsku vrecicu u koju je stavio odjecu koju je zamijenio onom sto mu je Zoselin kupila. Zoselin je pocela izgovarati fraze uobicajene za rastanak, te, na veliko Tinovo zaprepastenje, uzela telefon i pozvala taxi-sluzbu. Shvatio je da ga Zoselin nece voziti na aerodrom i da ca morati otvoriti novcanik kako bi platio vise od 100 kilometara voznje taxijem. Tino je stajao pred otvorenim kucnim vratima, dok je vozac cekao u automobilu, i pozdravljao se sa svojim domacinima. Kada je dosao red da se pozdravi sa Zoselin, samo ju je hladno pogledao i ne rekavsi rijec uputio prema taksiju. Zoselin nije tada razmisljala previse o posljedicama, jer je jednostavno osjetila olaksanje kada je Tino napustio kucu.
No, prica nije time zavrsena, jer se odnosi medju clanovima obitelji trebaju odrzavati, smatrala je Zoselin. I tako je po proteku nekoliko mjeseci, o nekom prazniku, odlucila telefonirati Tinu, jer ovaj, znala je, nikada to ne bi napravio, jer telefonski razgovori iz Francuske su skupio, uvijek je naglasavao. Kao da je naslucivala sta bi se moglo dogoditi, Zoselin je zamolila svoga sina Janiva da otvori razgovor. Tino se je ugodno iznenadio i razveselio kada mu se je Janiv predstavio i dugo, dugo su razgovarali. Tino mu je, izmedju ostaloga, govorio koliko ga puno voli i da ce njemu ostaviti svo imanje, a kada je Janiv predlozio da izmjeni koju rijec s njegovom majkom, brzo je prekinuo vezu govoreci kako mu upravo netko kuca na vrata. Ne, sa Zoselin on nije htio razgovarati, uvrjeda koju je osjecao bila je preduboka da bi presao preko nje. Isti scenarij se je ponavljao svaki put kada bi u praznicnim prigodama Janiv razgovarao sa Tinom. Ime Zoselin vise nije postojalo u Tinovu rijecniku!
Ali Zoselin ima i sestru Rozi koja je upravo protekloga ljeta radila na prikupljanju dobrotvornih priloga za nekakve projekte. Telefonirali su diljem svijeta i objasnjavali Zidovima u dijaspori kako je potrebno ulagati u projekte za unapredjivanje obrazovanja, sporta, kulture i znanosti u Izraelu. Rozi je bila zadovoljna poslom. Pokrivala je francusko govorno podrucje i svaki dan obavljala pedesetak razgovora nakon kojih su pristizali deseci cekova. I tako je jednoga dana na njezin poziv s druge strane odgovorio nitko drugi nego - Tino! Lijepo su se ispricali, a kada mu je rekla odakle i zasto ona zove odgovor je bio brzi od munje: on je star i gotovo slijep, pa ne moze uopce ispisati cek, a i upravo u tom trenutku mu je netko dosao pred vrata i kuca, pa mora ici otvoriti!!!
A onda je Rozi uzela dopust i napravila kruzno putovanje po francuskoj rivijeri. Cim je dosla u Nice posjetila je, bez prethodne najave, Tina u njegovoj malenoj garsonjeri prepunoj kartonskih kutija, neopranog posudja i golih elektricnih kablova ispod stropa. Nije ju imao cime ponuditi, a kada mu se je ponudila da opere posudje odbio je izrazivsi bojazan da bi peruci mozda mogla razbiti mu koji tanjur. Nije se previse zadrzavala, a na rastanku Tino je gurnuo ruku u dzep izvadio novcanicu i velikodusno podario Rozi deset Eura.
Covjek ipak mijenja cud, zar ne?!
Post je objavljen 10.03.2009. u 12:18 sati.