priča iz doba zadrtog komunizma na području nekadašnje čehoslovačke, priča o ljubavima, prijateljstvima i drugarstvima. o diktaturi partije i njenom uplitanju i utjecaju na sve ljude.
svako poglavlje nosi ime lika kojem pripada, evo ih:
ludvik
se vraća u svoj rodni grad, nalazi poznanika kostu i od njega dogovara posudbu stana za jedno popodne.
helena
se priprema otputovati u taj isti grad, priča nam o svom mužu pavelu i o tome kako je upoznala ludvika.
ludvik
nam priča svoju životnu priču. kako je izbačen iz partije, kako je završio u rudnicima, te konačno kako je volio luciju.
jaroslav
štovatelj tradiocionalnih vrijednosti, folkloraš, priča o tome kako je bilo nekad, a kako je nažalost sad.
ludvik
dočekuje helenu, odvodi u kostkin stan i vodi s njom ljubav.
kostka
kršćanin, ne-komunist, priča svoju životnu priču, i on je upoznao luciju (nakon njenog odlaska od ludvika) a i on ju je zavolio.
ludvik-helena-jaroslav
posljednje poglavlje donosi rasplet priče, istine izlaze na vidjelo, ljubavi se bolno tope, neke nove na njihovom pepelu nastaju, osvete neuspješno propadaju, razočaranje, samoća, smrt..sve neki čemer i jad.
knjiga mi se jako dopala, puna je životnih istina, dojmljivih priča, teških sudbina. glavni su likovi ljudi iz naroda, mi, a glavne su teme ljubav i osveta u okvirima tradicije i ideologije. (neodoljivo me podsjeća na heinricha boella).
jedini pobjednik od glavnih likova je pavel. jer paveli su uvijek pobjednici, plivači koji instiktivno uvijek znaju kako usta držati iznad razine vode (i govana), koji uvijek plivaju nizvodno, koji nemaju grižnju savjesti.
na kraju, nisam shvatio naslov knjige. ili nemamo isti smisao za humor ili je sam naslov šala.
zaimljivi citat:
(prvi dan vojske):
"Tako je svaki od nas munjevito lišen vlastite volje i postao nešto što je izvana ličilo na stvar (dodijeljenu, poslanu, klasificiranu, raspoređenu stvar) a iznutra na čovjeka (izmučenog, uvijeđenog, uplašenog)."
"Nije mi preostalo ništa, samo vrijeme. Zato sam se s njim upoznao tako intimno kao nikad prije toga. To više nije bilo vrijeme s kakvim sam se sretao ranije, vrijeme pretopljeno u rad, ljubav, razna htijenja i nastojanja, vrijeme koje sam prihvaćao decentno iza moje aktivnosti. Sada je k meni došlo obnaženo, samo u svom, u svom bitnom i pravom liku, i prisililo me da ga nazovem njegovim pravim imenom (jer sad sam proživljavao samo vrijeme, puko prazno vrijeme), da na njega ni na tenutak ne zaboravljam, da na njega stalno mislim i neprestano osjećam njegovu težinu."
(ludvik nakon što upoznaje luciju):
"Od te večeri u meni se sve promijenilo; bio sam opet nastanjen; nisam više predstavljao samo žalosnu prazninu u kojoj su se, kao otpaci u opustošenoj sobi, progonila predbacivanja, žaljenja i optuživanja. Soba u meni naglo je očišćena i neko se uselio u nju. Sat koji je u njoj mjesecima visio na zidu nepomičnih kazaljki iznenada je počeo kucati. To je bilo od golemog značenja: vrijeme, koje je do tada teklo kao ravnodušna rijeka od ničega nikamo (živio sam u pauzi), bez ikakve artikulacije, bez ikakva takta, počelo je opet dobivati ljudsko obličje, raščlanjivati se i odbrojavati."
(ludvik zavodeći helenu):
"Muškarac može od žene zahtijevati bilo što, ali ako ne želi da postupa kao grubijan, mora joj omogućiti da djeluje u skladu s onim čime ona u dubini duše zavarava samu sebe."
(kostka):
"Komunistički je pokret, naravno, bezbožnički. Ali samo oni kršćani koji u vlastitom oku ne vide brvno mogu zbog toga optuživati sam komunizam. Kažem kršćani. Ali gdje su oni? Oko sebe vidim samo prividne kršćane koji u svemu žive potpuno isto kao i nevjernici. Biti kršćanin znači živjeti drukčije. To znači ići Kristovim putem, slijediti Krista. To znači odreći se osobnih interesa, bogatstva i vlasti i okrenuti se prema siromašnim, poniženim i napaćenim. A zar su to činile crkve? Moj je otac bio radnik, vječito nezaposlen, i pokorno je vjerovao u Boga. Pobožno se okretao prema njemu, ali crkva se na njega samog nikad nije osvrnula. Ostao je napušten među bližnjima, napušten unutar crkve sam sa svojim Bogom, sve do pada u postelju i smrti.
Crkve nisu shvatile da je radnički pokret pokret poniženih i uvrijeđenih koji čeznu za pravdom. Okrenule su im leđa, sasvim suprotno Isusovu učenju. nisu imale interesa da se s njima i za njih bore za ostvarenje kraljevstva božjeg na zemlji. Postale su saveznici ugnjetača i tako odvojile radnički pokret od Boga. A sada mu predbacuju da je bezbožnički! Kakvo farizejstvo!"
"Čovjek koji ide obalom mora i bjesomčno maše svjetiljkom u ispruženoj ruci može biti ludak. Ali u noći kad se zalutala barka bori s valovima takav je čovjek spasilac. Zemlja na kojoj živimo granični je pojas između neba i pakla. Nijedno djelo nije samo po sebi ni dobro ni zlo. Tek njegovo mjesto u poretku stvari čini ga dobrim ili zlim."
Post je objavljen 07.03.2009. u 22:29 sati.