Čini se da mi je danas jedan od onih rijetkih dana u kojima odlučim povući oštar rez, nakon dugotrajne šutnje i trpljenja.
Što sam učinila? Nešto od čega se upravo tresem i osjećam krivnju, ali istodobno smatram da sam time učinila nešto korisno za drugu osobu.
O čemu se radi?
Nakon 12 i pol godina uvjeravanja mojih roditelja kako sam JA loša majka (ne znam zašto, ali dobro, svatko ima pravo na svoje mišljenje) i pokušaja da pridobiju moju kćer na "svoju polovicu igrališta" večeras sam im je odlučila velikodušno prepustiti - poslala sam je na spavanje k njima u sobu, uz vidljiv izraz ljutnje na licu.
Sve ovo vrijeme, cijeli njen život dajem sve od sebe, odrekla sam se svog života i svojih malih radosti i prijatelja kako bih bila što bolja majka (naravno, pod pritiskom vlastitih roditelja), poznajem je bolje od ikoga i na prvu njenu suzu i promrmljano "Oprosti" uvijek je zgrabim natrag u zagrljaj, kakvu god glupost napravila. Uglavom su to male, dječje gluposti, poput plakanja nakon istisnutog prištića ili kritike na nepospremljen radni stol i sl.
Ona jako dobro zna da je u takvim situacijama dovoljno napraviti obješenu facu i pustiti suzi i baka i djed odmah skaču poput lavova u akciju protiv mene. To se ponovilo i večeras, po ne znam koji put. Mala je odigrala svoj igrokaz. Ali mala nije računala na faktor PMS-a koji me ponekad učini nervoznijom ali i odlučnijom. I tako joj se cendranje pred bakom i djedom te njihova galama i vrijeđanje radi - CITIRAM - "iživljavanja na djetetu" (jer sam joj istisnula začepljeni miteser na licu!) ovaj put okrenulo protiv nje...
Primjećujem da, što je više štitim od njihovog verbalnog zlostavljanja (da, ovo nije karikatura niti napuhavanje, proživljavam to cijeli svoj život) i što joj više popuštam, to ona situaciju više iskorištava.
E, pa danas je odabrala krivi dan.
Pustit ću je malo neka iskusi "njihov tretman" i njihove odgojne metode, za njezino dobro. Iako se grizem, sigurna sam da postupam ispravno. Samo trebam pregrmjeti dan-dva i biti ustrajna. Ništa joj se loše neće dogoditi u tako kratkom periodu.
Ja već 33 i pol godine slušam o tome koliko sam nesposobna, beskorisna, lijena itd. Svaka moja inicijativa uvijek je dočekivana na noževe, omalovažena i ugušena u samom početku (čak i kada se naknadno ispostavilo da je zapravo bila odlična) a svaki pokušaj konstruktivnog razgovora s roditeljima završio bi njihovim kopanjem po prošlosti, psovkama, galamom i uvredama. Eto, još malo mojih trauma s kojima se moram nositi i od kojih moram štititi svoje dijete. Stoga me boli kad mi upravo to moje dijete zabada nož u leđa. Ali je zato večeras: a) sama sebi pripremila večeru, b) na vrijeme bila u krevetu, c) s ortodontskim aparatićem u ustima i d) svim ostalim s čime se ja moram svakodnevno krvavo boriti (i izboriti) jer sam na nju previše osjetljiva i popustljiva (uključujući i toleriranje povremenog nenošenja ortodontskog aparatića jer znam da je novi i da se još nije privikla na spavanje s njim). E, pa baka i deda to ne znaju, a ona, ako misli da će njima to lakše objasniti nego meni - eto, večeras sam joj odlučila pružiti priliku za promjenu. Želim joj više sreće no što sam je ja u ovih 33 i pol godina s njima imala.
I sigurna sam da će do sutra shvatiti i naučiti cijeniti prijateljstvo i razumijevanje koje kod mene ima, a koje ja nikad nisam imala.
Laka ti noć, S.
Lijepo spavaj.
Voli te mama.
Post je objavljen 06.03.2009. u 23:54 sati.