Pregled posta

DAN 5, 03.03.2009. - Draga Celia... (Jaipur, Indija)

Iris i ja smo probdjeli noć. Ok, znam kako ovo zvuči, ali samo smo razgovarali. I ne bismo ni primijetili da se vani počelo daniti da nas u 05:40 nije iznenadio glas mujezina s obližnjeg minareta. Nismo ni znali da u susjedstvu imamo đamiju. Kasnije sam je pokušao pronaći, ali bezuspješno.
Na kraju smo zaspali i prespavali cijelo jutro. Budilica je uporno zvonila, a ja sam je još upornije gasio. I tako cijelo jutro. I u susjednoj sobi je situacija bila slična. Vanja i Jerko također su prespavali cijelo jutro.

Sunce je visoko na nebu kada se konačno budimo. Iako bi trebali izaći na doručak, izlazimo na ručak. Pješke odlazimo prema centru. Sunce prži na otvorenom. Vruće je. Svi smo već dobili boju. U hladu je daleko ugodnije. Sa svih strana oblijeću nas krajnje dosadni vozači tuk tukova i bicikl rikši. Ima i nešto prosjaka iako u puno manjem broju nego u Mumbaiju. Najbolje ih je svih ignorirati. Ako počneš razgovarati s njima, teško ćeš ih se otarasiti. A što se tiče prosjaka, toliko ih je u Indiji da jednostavno ne možeš učiniti ništa, osim možda donirati nekoj humanitarnoj agenciji. A ako daš jednom od njih koju rupiju, počet će te i drugi oblijetati kao muhe na govno. Govorim iz iskustva. A neki će se dosjetljivo vratiti na kraju po još.
U Lonely Planetu pronalazimo Handi Restoran s lokalnom kuhinjom. I ovaj je naravno vegetarijanski. Čitam u vodiču da u Indiji ima vegetarijanaca koliko u ostatku svijeta zajedno. Ja volim pojesti povrće, ali svatko tko je čitao moje dosadašnje putopise, zna da sam prvenstveno mesožder i da ću svakakvo meso staviti u usta. Glavno da je meso. Povrće mi ovdje u Indiji izlazi na uši iako malo variram jelovnik pa svaki dan uzimam nešto drugo. A kako mi ni danas ne gine povrće, odlučujem se za rajastansku kuhinju – keema rati. Riječ je o okruglicama od tijesta napunjenima raznim povrćem i friganim u ulju. Dolaze servirani uz nekoliko različitih umaka poput masala umaka, poprilično ljutog, te umaka od gorkog indijskog jogurta, odličnog da malo ublaži ljućinu prvog. I kako to već biva iz dana u dan, nekoliko zalogaja i već sam sit. Pola mi ostaje na tanjuru. Drugima također. Razmišljamo da po dvoje uzimamo jedno jelo. Pretpostavljam da začini, posebice curry, vrlo brzo zasite čovjeka.
A kako li je tek teško nakon ručka razgledavati Jaipur?! No, moramo vidjeti nešto s obzirom da smo prespavali pola dana. Jaipur je grad maharadže Jai Singha II iz prve polovice 18. stoljeća koji je najprije vladao iz 11km udaljenog grada Amber. Odjednom je odlučio sagraditi novi grad po principu rastera gdje se ulice sjeku pod pravim kutem. Izgradio je Jaipur, jedan od rijetkih gradova u Indiji gdje je postojao urbanistički plan. Krajem 19. stoljeća maharadža Ram Singh je, u čast dolaska princa od Walesa (kasnije kralja Edvarda VII), cijeli grad dao obojiti u ružičasto jer je to boja dobrodošlice i gostoprimstva. Do dana današnjeg građevine Jaipura boje se u ružičasto, a grad je nazvan ružičastim gradom Rajastana.
Jaipur je prvenstveno grad trgovaca, odnosno bazaara. Posvuda su po gradu, a svaki druge tematike – bazaar tekstila, bazaar rukotvorina, bazaar nakita itd itd. Ovo je shopping meka za mnoge turiste, ali i domaće stanovništvo. I naravno, za Vanju i Iris. Žene kao žene, i one su se bacile na kupnju.
“Sir, why you don't like Indians? Vi stranci ste jako rezervirani i nervozni.”, pita me srednjovječni Indijac sjedeći na stolici ispred jedne od bazaarskih trgovina. Ne znam što da mu odgovorim. Ali znam da mi i ovaj želi nešto prodati. Ovo je jedan od načina za zaustavljanje turista, izazivanje grizodušja i prodavanje neke potpuno nepotrebne stvari. Ovaj Indijac nastupa pomalo agresivno. Kažem mu da smo rezervirani jer nam je puna kapa što nas sa svih strana potežu za rukav. I dodajem:
“Not interested. Štogod da prodaješ!”
Mičem se iz bazaara prema gradskoj palači. Ovdje me nemilice opsjedaju vozači tuk tuka i bicikl rikši. Teško ih se otarasiti. Neki te prate u stopu. Najbolje je pobjeći u palaču. Palača je oaza mira i, što je još znakovitije, oaza čistoće. Prelazak preko praga gradske palače u Jaipuru je prelazak u svijet maharadža. Palača je poput onih iz priče o Aladinu i 1001 noći, Palača iz bajke. Izgrađena je tijekom 19. i početka 20. stoljeća, a prevladava islamski stil. Nekoliko je impresivnih dvorišta te dvorana za prijem gdje je maharadža primao svoje ugledne goste, a čije zidove krase ukrasi od pravog zlata, iznad trona je ogroman kristalni luster, a na podu skupocjeni perzijski tepih. U dijelu palače pod imenom Chandra Mahal i dan danas živi maharadža Jaipura sa svojom obitelji. Na krovu palače vijori se velika rajastanska zastava, a iznad nje malena trokutasta istih boja što je dokaz da je maharadža trenutno u Jaipuru. I dok ja uživam na klupici promatrajući arhitekturu jednog od dvorišta, odjednom se svi naglo dižu i stoje uspravno. Dvorištem prođe bijeli automobil, a u njemu jaipurski maharadža.
Mira pronalazim i u hinduističkom hramu odmah iza palače, a na koji se nadovezuje veliki zeleni park. Sjedim na zidiću i promatram ljude u molitvi. Prvi mi je ovo put da sam u jednom hinduističkom hramu. Neki samo sjede i moli, drugi u molitvi obilaze kružno oko hrama. Dečka pokraj mene, saznajem da je student socijologije, zanima odakle sam i kako se živi u Hrvatskoj. Njegov interes je iskren i odmah zaključujem da nije jedan od onih Indijaca koji će mi na kraju nešto htjeti uvaliti. Indijci su veoma radoznao narod i bez beda će ti postaviti osobna pitanja tipa koliko godina imaš, jesi li oženjen, ako ne, zašto, koji ti je posao, koliko zarađuješ... Pitanja koja bi se u ostalim zemljama smatrala pomalo neumjesnima. No, ovo je Indija... Incredible India.
U razgovoru nas prekida starac koji nam daje mali listić tulsi ili sveti bosiljak. Sveti je bosiljak važan u hinduizmu i često se može pronaći u hinduističkim hramovima. Po uputama mog novog indijskog prijatelja, stavljam listić u usta i pregrizem ga da potekne sok. Malo je gorak. Navodno, sveti bosiljak daje snagu, a koristi se i kao analgetik.
Na povratku u hotel, na ulici me zaustavlja jedan stariji Indijac. Noć je već počela padati.
“Znaš li pisati engleski?”, pita me.
“Naravno.”, odgovaram je i ništa mi nije jasno.
“Onda mi molim te možeš pomoći. Htio bih napisati jedno ljubavno pismo, ali ne znam pisati na engleskom. Ne mogu pitati prijatelje jer će svi saznati, a pismo je intimno.”, i krene Indijac iz glave diktirati mi pismo svojoj Celiji, vjerovatno u Engleskoj. Pismo je veoma romantično i drago mi je pomoći mu. Na kraju me pita što može učiniti za mene. Kažem da ne treba ništa.
“Želim ti napraviti protuuslugu.”, uporan je i dodaje: “Znaš što, reci mi što želiš kupiti u Jaipuru i ja ću ti reći gdje to možeš naći po povoljnoj cijeni. Što te zanima?”
Stvari su mi postale puno jasnije. Celija je samo poslužila kao mamac da mi ponudi nešto od svoje robe.
“Tekstil me zanima.”, lažem mu samo da ga se riješim jer ovo postaje već zamorno.
“Još nešto osim tekstila?”, nastavlja uporno.
“Ne. Samo tekstil.”, kasnije saznajem da tip prodaje gotovo sve osim tekstila pa da sam rekao da tražim nakit ili rukotvorine imao bi me u klopci.
Pokušava me na kraju odvesti u svoju trgovinu no bezuspješno. Daje mi vizitku i obećajem mu da ću sutra doći oko podneva. Moš' mislit. Dajem petama vjetra. A ovaj neka i dalje traži nekoga da mu pomogne s Celijom. Ili će možda sljedeća biti Mary. Ili Anne.