Pregled posta

DAN 4, 02.03.2009. - Rajastan, dolazak u zemlju čudesa (Jaipur, Indija)

Putovanje indijskim željeznicama posebno je iskustvo. Rekao bih da su indijske željeznice Indija u malom. Pravi prozor u ovaj nama toliko stran svijet.
Nekoliko je klasi u vlakovima. Najniža je tzv. '2nd class seating', drvene sjedeće klupice za koje ne treba rezervacija i ujedno klasa koju nitko ne preporuča. Potom slijedi 'sleeper class' s otvorenim kupeima i konfiguracijom ležajeva 3+3+2 za koje treba ponijeti vlastitu posteljinu. I zatim 3AC, 2AC i 1AC klase koje su klimatizirane, za razliku od 'sleeper' klase koja ima samo ventilator. 3AC je ista kao 'sleeper' klasa, a jedina razlika je klima. 2AC su otvoreni kupei, ali s konfiguracijom ležajeva 2+2 dok je 1AC s ležajevima iste konfiguracije, ali u zatvorenim kupeima. U posljednjim trima klasama uključena je posteljina. Kao i cijelu Indiju, tako i njene vlakove najbolje je ne pokušavati razumijeti.
Mi smo za ovu noć uzeli 'sleeper class', ali nažalost jedan je krevet (naravno moj) bio na drugom kraju vlaka pa da se odmah ne razdvajamo, četvero nas se skupila na tri kreveta. U konačnici je to rezultiralo mojom posve probdjelom noći što mi je dopustilo na promotrim ljude u vlaku, Indiju u pokretu. U indijskim se vlakovima Indijci raskomote kao kod kuće. Ako grupa prijatelja ili obitelj putuje zajedno, onda cijeli kupe se pretvara u novi dom. Odlazimo pronaći restoran, ali pronalazimo samo kuhinju gdje naručujemo hranu koju će nam dostaviti u naš kupe. Putem prolazimo kroz nekoliko vagona: ima tu hindusa, muslimana, sikha... U jednom kupeu jedna je hinduistička obitelj napravila pravi mali hram. Promatram ga. Napravljen je u koferu tipa Samsonite i kad se otvori iskoči ukrašeni hram. Podsjeća me na one igračke kutijice koje kad se otvore iznenada izleti klaun, gusjenica ili nešto slično. Miris mirisnih štapića osjeća se u zraku dok vlak u mraku gazi iz Maharashtre preko Gujarata do Rajastana. Negdje oko 3 ujutro susjedu u ležaju do malo je dosadno. Uzima novinski papir, kida ga na komadiće i od svakog komadića pravi male kuglice koje onda, koristeći gumice koje ima oko ruke, u obliku praćke ispucava nasumice na usnule putnike. Pokušavam razumijeti ga, ali bezuspješno. Sat-dva kasnije nekoliko je odrpanih Indijaca pred WC-om prostrlo na pod karton i poleglo se na prljavštinu, uz miomirise koji se šire iz WC-a. Neki su legli i bez kartona, a jedan takav je licem na pod legao točno na spojnicu dva vagona gdje je najprljavije, najhladnije i najopasnije. I nitko ne mari o tome. I sam kondukter može samo nekoliko puta preskočiti ove jadnike.
Gotovo čitavu noć kroz vagone glasno prolaze čaj-wallahi, prodavatelji čaja. Na kraju dobivamo i naručenu hranu – veg biryani. U prijevodu, indijsku rižu kuhanu s povrćem gdje osim kupusa, ne primjećujemo druge pripadnike povrtnog svijeta.
Sa zorom kroz prozor očekuje nas slika Rajastana. Moram priznati da dosta podsjeća na Afriku. Rajastan je poprilično suh, a velik dio ove indijske države prekriva i pustinja Thar. Jaipur, u koji stižemo u ranim poslijepodnevnim satima, je okupan suncem, vruć, ali u granicama normale. Za razliku od Mumbaija gdje su se temperature kretale oko 32-35°C uz mnogo vlage u zraku, u Jaipuru su temperature zraka tu negdje, ali vlage nema. Zrak je suh što nam olakšava disanje.
Kažu da nema države u Indiji poput Rajastana. To bi mogla biti istina. Jaipur se čini kao dobra i nažalost za nas na ovom putovanju jedina ulaznica u Rajastan. Na putu od željezničkog kolodvora do hotela dobivamo dojam da je grad puno čišći i sređeniji od Mumbaija, što je uvelike rezultat puno manjeg broja stanovnika – Jaipur ih ima “svega” 2.63 milijuna. Taksiji su uglavnom moderni Suzukiji i Toyote (uz naravno uvijek nezaobilazne bicikl rikše i motorizirane tuk tukove u poluraspadnom stanju). Promet je, najblaže rečeno, i dalje kaotičan, ali u Jaipuru se čini da vozači ipak pokušavaju slijediti semafore.
I naš hotel Kalyan puno je jeftiniji od onog u Mumbaiju, a opet veoma čist, udoban i smješten u jednoj od manjih ulica ovoga grada pa je buka od prometa minimalna (i Indijci vole često potezati za trubama). Sobe nam čak imaju i izlaz na terasu s restoranom (nažalost za jednog mesoždera poput mene, nude se isključivo vegetarijanska jela) koja se u večernjim satima pretvara u lijepo mjesto za razgovore uz lagani jaipurski povjetarac.
Kasno ručamo u restoranu koji nam je preporučio jedan od taksista. Čist je i čini se siguran. U ovim prvim danima ne odvažujemo se baš na hranjenje na ulici ili u nekim prčvarnicama. Stoga nam je i probava još uvijek dobra. Jedino je Vanja pala i prva dobila proljev. Njeno indijsko iskustvo je nešto potpunije od našeg, ali vjerovatno ne zadugo. Nitko se iz Indije navodno ne vraća bez proljeva. Ne želim zazivati vraga...