Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/broken2heart

Marketing

Most preko vječnosti....

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Svatko traži onu posebnu osobu u životu. Osobu koja će sve tvoje mane pretvoriti u prednosti, a sve tvoje greške shvatit će kao prekretnice u životu. Osobu pored koje se osjećaš potpuno, pored koje ti srce lupa sto na sat, koljena klecaju svaki put kad ju vidiš, leptirići u trbuhu svaki put kad ju poljubiš.... i sve to neovisno koliko se često viđate i koliko je dana, mjeseci ili godina prošlo od onog prvog trzaja u grudima.
Jel to vrhunac svačijeg života? Pronaći ljubav svog života i provesti vječnost sa njom... ma koliko god ta vječnost trajala. Ne znam za ostatak svijeta, ali znam da za mene je.

Mlada sam, to mi svi govore, ali još nisam osjetila onu slatku stranu ljubavi. Osjetila sam prevaru, laž, nož u leđa... onu gorku stranu ljubavi. Možda zato jer sam više patila i plakala, nego se smijala... možda zato toliko vjerujem da tamo negdje, u ovom ogromnom svijetu postoji ta jedna osoba i z amene. Vječiti optimist!! Usprkos svim lošim iskustvima, svim proplakanim noćima još uvijek vjerujem u čaroliju koju ljubav stvara. Možda blesavo, alo to je ono što me održava i daje snage. Nada da ću ja jednog dana nekome značiti više od samog postojanja. Zar je loše htjeti sreću u životu? Zar je loše htjeti leći u krevet sretna, sa osmjehom na licu... umjesto suznih očiju?

Samo da ima netko pored mene kada ja ne budem imala više snage, i da mi kaže da će sve biti u redu. Da je ok nekad biti slab, da ne moram uvijek biti najsnažnija. Jer koliko god se trudim, ja to ne mogu. Ne mogu uvijek biti tu za sve, biti najsnažnije rame za plakanje, a da to ne ostavlja posljedice na meni. Moje srce pati, duša mi plače, a to nitko ne zna. Ja bi voljela da osim mojih papira i moje duše, da to zna i taj netko. da mi pomogne da ne budem više tuža i sama. Da se svako jutro budim nasmijana, sa velikom željom u sebi.


Image Hosted by ImageShack.us




Ima dana kad sam stvarno sretna. Onako, zbog sitnica. Jer je lijep dan, jer price pjevaju, jer su me se prijatečlji sjetili, jer je moja najdraža pjesma upravo na radiju... i stvarno, te dane provedem u smijehu. Iskrenom, zaraznom smijehu. a onda, ima dana kad me svi i sve "napadne". Kad moji živci pucaju, i ja jedva izdržim da mi šavovi ne popucaju. Pisanj eme izvlači. Plakanje također. Ali, ne bi htjela pisat do kraja života... Htjela bi da dođe vrijeme da me nešto drugo spašava, da mi nešto drugo puni baterije.
Hoće li to foći? Nadam se. Ja i dalje sanjam i čekam. Pa, samo Bog zna što me zapravo čeka. Ja mu vjerujem na odluci
Ja vjerujem da ću i ja prijeći taj most preko vječnosti. Uskoro...


Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Post je objavljen 03.03.2009. u 20:50 sati.