Marketing
Večer pa jutro, dan treći: Kobe.
U Kobeu sam nakon gotovo mjesec dana u Japanu prvi puta vidjela more, iako je i Osaka obalni grad, dapače na istom zaljevu. Hotel u kojemu ćemo prenoćiti bio je smješten na idealnom položaju, u nasutom dijelu luke imenom Meriken park, i praktički je stršao nad morem.
Ulaz u hotel je na otprilike desetom katu, pa se autobus penjao zabrinjavajuće strmom rampom.
Hotel je ne samo dobro smješten, nego i prilično raskošan - čak imah i balkon!
No najbolji dio hotela bješe, svakako, pogled.
Pogled na Meriken park. Primijetite repliku Kolumbove Santa Marije, koja je zajedno s još nekoliko brodova dio Pomorskog muzeja (zgrada s tri bijele mrežaste konstrukcije na krovu).
Mosaic, trgovački i zabavni centar na poluotvorenom, sagrađen u skoro mediteranskom stilu. Rizenrad je obavezan za japanska zabavišta...
Odlučila sam iskoristiti ostatak dana da obiđem bližu okolinu hotela i udahnem atmosferu Kobea, vrlo šarmantnog grada i najljepšeg od južnih japanskih gradova u kojima sam bila. Pješački nadhodnik polako se spušta s ulazne razine hotela do redovite mreže nadhodnika koja se pruža dalje u grad.
Kako je Kobe stiješnjen između mora i brda, višekatnost prometnica je još izraženija nego u drugim japanskim gradovima. Iako se ne vidi baš najbolje, ovo je snimljeno s nadhodnika koji prolazi ispod nadvožnjaka brze ceste.
Pomorski muzej izvana, kad ga već nisam mogla obići.
Ispred njega su parkirana dva broda važna za japansku brodogradnju - Techno Super Liner Hayate (TSL-F, vrlo vrlo brzi teretnjak koji bi vozio 50 čvorova) i Yamato 1, brod na supervodljivi elektromagnetski pogon.
Niste vidjeli kič dok niste vidjeli japanski turistički brod. :O
Ovaj vozi u jednosatni obilazak luke.
Šetnja po Meriken parku, nazvanom po Meriken Theater iz 1896, teatru u kojemu prvi put prikazivani strani filmovi.
Pseći život.
Spomenik japanskim iseljenicima koji su iz Kobea krenuli u svijet.
Zvonik (klimavog?) prijateljstva japanskog i kineskog naroda.
U jednom šoping centru, golemi kipovi legendarnih kineskih junaka koji svaki predstavlja neku tradicionalnu sportsku vještinu. Povezano s nadolazećim Olimpijskim igrama u Pekingu, pretpostavljam.
Ispred centra je metalna žirafa, parnjaka koje vidjeh na Ginzi kad sam došla u Tokyo. Zanimljivo!
Na prvi pogled djeluju kao raskošne crkve, ali zapravo su svadbene dvorane. Za Japance je zapadnjačko vjenčanje u crkvi, u bijeloj vjenčanici, romantično i egzotično, što je izrodilo ovakve dvorane.
Večerala sam u jednom od restorana u Mosaicu i na povratku prema hotelu snimala noćne panorame.
Na povratku me iznenadio brod usidren uz hotel (između hotela i broda je svadbena "kapelica" hotela).
Hotel je zato i izgrađen na moru, da se putnici izravno iz broda mogu prekrcati u hotel. :D
Brod je Fuji-maru (većina japanskih brodova naziva se nešto-maru, iz neutvrđenih razloga). Zanimljivo, na desnoj strani pramca natpis je napisan od pramca prema krmi, sdesna na lijevo.
U sobi sam se zabavljala snimajući noćnu verziju panorama...
...kad li sam zapazila svjetleće znakove na brdu. Ne znam služe li ičemu osim što su zgodni.
U kupaonici sam otkrila da Japanci ne griju samo zahodske daske, nego i zrcala da spriječe magljenje za vrijeme tuširanja. Zgodno!
U međuvremenu je ispod mog balkona počeo pristajati još jedan brod, Luminous Kobe 2, tako da je sad hotel imao po brod sa svakog boka.
Ujutro smo krenuli u obilazak muzeja potresa u Kobeu, usput prolazeći ispod brze ceste kojom smo stigli u grad.
Muzej.
Nakon uvodnog multimedijalnog dijela u kojemu se može iskusiti potres barem vizualno i slušno, pušten je film koji priča svjedočanstvo preživjele koja je u potresu izgubila sestru. Kako je i običaj kod velikih nesreća u Japanu, i u potresu u Kobeu većina žrtava nije stradala od samog potresa, već od požara koji je uslijedio... pripovjedačicu su stigli izvući iz ruševine, ali do njene sestre, koja je spavala u istoj sobi, nisu uspjeli doći prije vatre. Zatim slijedi memorijalni dio gdje svaki izloženi predmet popraćen jednim iskustvom potresa (zapamtih plastični šljem čudaka koji je hranio mačke, primijetio da se taj dan čudno ponašaju i proveo cijelu noć sa šljemom na glavi i svim potrebnim za preživljavanje potresa), no nismo imali puno vremena da ih stignem proučavati. U interaktivnom dijelu možete popričati s volonterkama (sve su starije gospođe) o njihovom iskustvu tokom potresa i dobiti letak s popisom svega što je potrebno prvi dan potresa (voda u bocama i zviždaljka! da dozovete pomoć kad vam glas pukne) i za prvi tjedan bez krova nad glavom. Usput su nas pitali dolazimo li iz trusnih krajeva, i na moje iznenađenje bila sam jedina koja je iz trusnije države! Lavijac Ilya je poslije rekao da je Latvija skroz netrusno područje, pa je prije par godina bila senzacija kad ih je pogodio potres jačine 1. :D Zatim su slijedile demonstracije likvefakcije tla pod zgradama za vrijeme potresa (kada puna vlažnog pijeska i zgloboviti modeli nebodera koji se savijaju tokom potresa! zgodno) i načina potresootporne gradnje tako se titraji ne prenose na zgradu ili se prigušuju. Pri tom je pogonska snaga modelnih potresa bila jedna mlađa volonterka koja je zdušno okretala ručicu na aparatu. :) Još smo vidjeli vijke kojima se može učvrsti namještaj o strop (čisto tlačnom silom) da ne pada tokom potresa, kojeg je i ovaj put proizvodila ista volonterka marljivo drmajući zid. Na kraju je bila dvorana s kartom svijeta prekrivenom oznakama većih prirodnih kataklizmi koje su zadesili pojedini kraj zadnjih godina. Hrvatska je zapala pod požar, ali mislim da se to prelio grčki...
Zatim smo krenuli izravno do Shin-Kobe kolodvora i ukrcali se na shinkansen za Hiroshimu.
Još fotografija Kobea i shinkansena na Photobucketu.
Post je objavljen 18.03.2009. u 16:29 sati.