Ovo sam mnogo puta odgađala. Uvijek bih rekla sutra ću. Malo je mnogo prošlo. Prošlo je mnogo, napokon sam skupila hrabrosti. Ne znam zašto je toliko teško. Zašto je teško napisati par riječi. Barem to meni nikada nije bio problem. Toliko je teško sjeti se što je bilo zadnjih tri mjeseca. Ne teško za sjetit se, nego prebolno. Posebno teško govoriti o posljednjih mjesec dana. Da najdraži, Angel se vratio. Ponovno se vraća onome što voli. Voli ovu stranicu, voli ove sve ljude ode. Ljude koji su me mozda jedini uvijek shvaćali. Ne poznajem vas sve, ali hvala vam. Hvala vam na svakoj riječi, jos uvijek sve pamtim. Hvala Mladenu... jube, hvala ti sto si me nagovorio na ovo, da se vratim onome što volim. Tri mjeseca nisam pisala, pomalo sam zaboravila onaj osjećaj, pomalo sam izgubila inspiraciju. Ali s vremenom cu sve to vratit. Radi jedne osobe odrekla sam se mnogo toga, onoga što radim cijeli život, onog sto volim. Sada... pitam se zasto... sve je bilo uzalud. Ponovno sama, ponovno slobodna. Slomljeno srce? Da! Sretna? Ipak, da! Posljednje dane ne mogu izbrisati, ne mogu izbrisati neke rijeci. Mogu li oprostiti? Jednom! Sada? Ne! Osoba koja ti je sve bila na svijetu, koju si volio, koja je tebe voljela, na kraju svega, ne moze da ti rece takve rijeci. Heh, koja te je voljela? Mozda, nisam vise sigurna! Laz? Mozda!
Najdraz moji, unatoc svemu sretna sam! Zasto? Jer iman osobe koje su uvijek uz mene, koje me iskreno vole.
Neka vas dragi Bog cuva...
Post je objavljen 03.03.2009. u 12:21 sati.