Marketing
Dan drugi: Kyoto. Dio prvi, Ryoan-ji.
Ujutro smo se skupa s prtljagom ukrcali u autobus i krenuli u obilazak Kyota. Prva postaja bješe opet jedan budistički hram, Royan-ji (ji = hram) slavan po svome zen-vrtu. Za obilazak Kyota smo imali i posebnu vodičicu, stariju gospođu krivih nogu (što nije rijetkost kod starijih gospođa u Japanu - kombinacija desetljeća sjedenja na podvijenim nogama i djetinjstva u gladnim godinama poratnog Japana?) koju smo usprkos tome često jedva sustizali. Evo je na fotografiji uz Nakajimu, koji nas je opet postrojio za grupnu fotografiju.
I kod Ryoan-ji mi je najdraži dio hramskog kompleksa bio park u kojem se nalazio...
Kako ulaz za grupe vodi kroz bivšu hramsku kuhinju, čuli smo dosta o specifičnoj kyotskoj budističkoj kuhinji. Naime budistički svećenici ne smiju jesti meso (jer ne bi smjeli naškoditi ni jednom živom biću, reinkarnacija i ino, znate) pa tradicionalno jedu strogo vegetarijanski, tako da je tofu (usirena soja) uz rižu glavna namirnica. Svećenici teorijski nisu smjeli ni piti alkohol ni imati žene, ali u praksi su konzumirali vodu mudrosti (khm) i imali domaćice (khm). Svaka asocijacija na katoličke svećenike je slučajna, baš kao i činjenica da su i budistički samostani građeni na najboljim lokacijama, i da su kuhinje među najvećim prostorijama u samostanima. No budistički svećenici (barem oni kyotski) vegetarijanstvo nisu kršili, za razliku od onih katoličkih koji su vodene ptice proglasili ribama da bi ih se moglo jesti za nemrsa...
Prije zen-vrta prolazi se i pokraj "pravog" vrta, koji je meni nekontemplativnoj mnogo ljepši.
Zvono koje zove redovnike na molitvu.
Ili ručak. ;)
Tatami sobe ispred zen-vrta, u kojima se, pretpostavljam, kontemplira vrt i radi što već zen-redovnici rade.
A evo i tog najslavnijeg zen vrta. Navodno mu je jedna od specifičnosti što nikad istovremeno ne možete vidjeti sve kamenje, uvijek je barem jedan skriven iza drugih. Druga specifičnost je da postavljač vrta nije dao nikakvo tumačenje njegovog značenja (tigrovi na pojilu; plešući zmajevi) ostavivši tako punu slobodu onima koji ga razmatraju.
Primijetite zidove koji okružuju vrt. Napravljeni su od gline kuhane u ulju (da budu otporniji na atmosferilije), pa ulje polako izbija na površinu ostavljajući svoj trag.
Ako ja ne znam kontemplirati, znam snimiti one koji znaju.
Vrt nije velik, pravokutnik širok par metara a dug najviše 20.
Skrivene uz verandu na bočnoj strani zgrade, protupožarne kante spremne za svaki slučaj.
Uz vrtove, u hramovima najviše volim način na koji su pojedine zgrade povezane natkrivenim hodnicima ili verandama.
Tsukubai, kameni zdenčić za ceremoniju čaja, u koji dotječe voda iz potočića kroz bambusovu cijev.
Šarenilo lišća u šumarku iza hramske zgrade.
Svijetlo japansko nebo izluđivalo je automatsku ekspoziciju mog jadnog starog fotića... Uvijek je izmaglično, pa je svjetlost difuznija i zasljepljujućija nego što smo navikli fotić i ja.
Na izlazu iz hramske zgrade.
Put do izlaza vodio nas je lijepim šumovitim stazicama uz hramski kompleks.
Momiji, japanski javor, uvijek fotogeničan.
Staza oko središnjeg jezerca koje je inače vjerojatno vrlo slikovito, ali se upravo praznilo radi čišćenja i održavanja.
Dok smo na parkiralištu čekali sve da se okupe, slikavah taksije i turističke autobuse...
Vozač dobro koristi vrijeme dok mu grupa obilazi znamenitosti.
Još fotografija na Photobucketu.
Post je objavljen 12.03.2009. u 16:44 sati.