Lifgirls u spomenutom hotelu u Kyotu gdje smo se okupili prije kretanja na put.
Iz Kyota vlakom smo krenuli do Nare, a otud taksijima ravno do glavne (a za mnoge turiste i jedine) atrakcije te stare prijestolnice, hrama Todai-ji (ji = hram) s njegovim slavnim Velikim Budom (Daibutsu, dai = velik, butsu = buda). Okolo hrama izležavaju se i turiste napastuju najslavniji simboli Nare - sveti jeleni.
Sveti jeleni navikli su da ih hrane, pa su uvijek organizirani uredni Japanci počeli prodavati kekse za hranjenje jelena po parsto jena paket. Otad su se jeleni navikli da ih se hrani keksima, i ne prezaju ni od čega da bi prolaznike nagovorili da ih im kupe.
Jelenji život!
Gužvi pred Todai-ji osim jelena pridonosile su neprekidne grupe osnovnoškolaca u obaveznim školskim uniformama, koji u organiziranim izletima posjećuju sve što vrijedi vidjeti u domovini prije nego što upadnu u žrvanj škole i posla koji im neće ostaviti dovoljno slobodnog vremena da to rade u vlastitom aranžmanu, barem dok ne odu u mirovinu.
Nandai-mon, divovska vrata Todai-ji. U prvom planu s kapicom i vodičkom zastavicom je g. Nakajima.
Vrata Todai-ji pristojno su ofucana kao znak svoje starosti, i nadam se da ih neće skoro obnoviti i tako ubiti im šarm.
Glavne zvijezde golemih vrata jednako su golemi kipovi Nio čuvara, najveličanstveniji par Nio koji sam vidjela u cijelom Japanu.
I sam Todai-ji je prilično golem... kao dostojan dom Velikom Budi.
(na jezercu je privremena pozornica)
Uz skupine đaka i našu, Todaiji su obilazile i druge turističke grupe, od kojih je jedna označena - plastičnim mravima. :)
Đakice koje se dive lanetu. Iako sam nastojala biti neprimjetna jedna od njih je stigla uhvatiti tipičnu japansku pozu za slikavanje...
Da biste ušli u uži krug hrama treba platiti ulaznicu.
Glavna zgrada Todai-ji diči se epitetom najveće drvene građevine na svijetu. Te stoga:
Da steknete dojam veličine:
Veliki buda odmah je kod ulaza, i nije pretjerano dojmljiv kad mu zanemarite veličinu. Navodno su ga napravili Korejci, pošto je Japan u to doba tek uvozio budizam i kinesku kulturu, i to većinom preko Koreje. Pitam se čuju li i japanski đaci tu priču...
Ljepša mi je bila buda ili bodisatva koja je stajala uz njega.
Ali najviše su me se dojmili kipovi čuvara strana svijeta, baš kao i Nio odgovarajuće veličine da čuvaju divovskog budu.
Komokuten, kralj zapada
Tamonten, kralj sjevera
Replika stare slave Todai-ji u kutu sadašnje zgrade, tadašnja je bila upola veća...
Oproštajni pogled na Velikog budu, prvog kojeg sam vidjela u Japanu a posljednjeg kojeg sam prikazala u blogu.
Drveni kip tada još mi nepoznatog budinog lječnika i sveca zaštitnika bolesnih, Binzuru.
Kako me u budističkim hramovima većinom zanima samo arhitektura i skulptura, nisam se u glavnoj zgradi zadržala koliko glavnina grupe koja je pratila tempo dvoje pobožnih budista, Sonephet i Thantzawa. Zato sam čekajući ih hvatala jelene, recimo ovoga koji s nerazumijevanjem stoji pokraj zatvorenog štanda za hranu i molećivo gleda đakice.
(na štandu piše "Hrana za koi" i sitno "I jeleni je mogu jesti")
Po običaju, najdraži dio hrama ipak mi je park koji ga okružuje.
Odlazak od Todai-ji...
Namještanje za masovku ispred ploče o Todai-ji kao spomeniku svjetske kulture, fotograf Nakajima.
Čuče ili sjede, s lijeva: Svetlana, Mario iznad Chyngyza, ja, Sonephet, Oscar, Islam, Constantin i Thantzaw. Stoje, s lijeva: Kimura viri sa zastavicom, Solange, Ng se naginje, Ilya i Elena.
Još slika na Photobucketu.
Post je objavljen 09.03.2009. u 16:20 sati.