Opet trebam vašu pomoć - ovo je nastavak na prošli post.
Naime prekosutra ću možda poslije mise imati priliku da odem sa Ljubicom na piće. Zna da će dobiti pjesme.. i nikada nije nijednu moju pjesmu vidjela osim one jedne što sam joj prije pola godine dao.
Pa sam sad isprintao sve pjesme za nju i to ću joj pokloniti. Ove sve pjesme ispod ovog teksta joj namjeravam dati (i onu na prethodnom postu)..
Što vi mislite o svemu tome..mislite li da neke ne trebam dati?
Posebno me zanima za pjesme u plavoj boji (pri dnu ovog posta), jer su to jedine pjesme koje nisu direktno pisane za nju i to joj namjeravam reći ako ću joj ih dati - no nisu za nikog drugog pisane - o meni su te pjesme zapravo.. pa bi ipak možda i to trebala dobiti - ta spominjana Ljubica.. s kojom sa ukupno u životu kad sve zbrojim možda 30 minuta pričao..uvijek po par minuta :)
Pročitajte.. i recite...
Znaš li
Znaš li što je miris bazge
koja rano cvate, od bjeline
To oči tvoje su, od vedrine
Znaš li, što su, zlatne niti
Što sad pletu, mrežom dušu
Kao ribar, dok mu srcem riba
život daje, a more duši gušu
Znaš li, kako, svijet sad sanja
Kao vrabac ovaj, tu na grani
Kao život ovaj, tu sad vani
Jer te vidim,
da ti dišeš, kao dijete,
dok te anđeo nebeski čuva
Kao nebo, u oblaku,
kao smrt u jednom dahu
Postao sam list na vjetru
Srce mi je izdalo razum
Ništa više ja sad neznam,
ali znam da znaš sad ti
Pa sve što znaš, molim te,
odnesi, ako neznaš drugoga načina
nad jednu tihu rijeku
I izlij ovo nad njom
Pa nek se riječ pretoči
u suzu, pa suza nek bude
mojih očiju djelo
a Riječ od izvora
nek postane tijelo
Kako si draga
Oh, kako si divna
Oh, kakva si duša
Dušo skromna,
ti si mala sjena
Što u miru sad korača
Kao dijete sva ti sjajiš
Ljubavlju i srcem zlatiš
Da da nitko nezna za te
A ipak ja dišem te
Oh, kako si meka
Oh, kako si mila
Kao da se svila sama
Rasporila od nemoći
Kada vidi tvoje oči
Ti si crni mramor hlada
Što od Zla ne porozi
Stalna si, kao ova moja
glasna jeka
Skromno dok ti duša čeka
Oko ti je blago sjaja
Kao sunce svjetle nade
Pa te sada riječim' mazim
Kao da si sestra moja
A kao ženu ipak, ljubim te
I dok staro lišće trune
Od primitka crne grane
Sve se opet rodi jednom
Jer su oči tvoje rane
Rane kao prvo cvijeće
Rane kao prvi sati
Rane kao hladna voda
I sve to dijete u tebi oda
Oh, kako si divna
Oh, kako si draga..
Nježna Ljubica
Dođi, nježna, tiha Ljubice
Čuješ li me..
tako tiho te zovem
Dođi, da me smiriš
Nježna, mala Ljubice..
Dođi k meni
Čisti cvijete u zemaljskome vrtu
Ovca sam ja mala,
sanjarska i stalna
Dođi, bit ću ti vjerna
Vjerno sam ja biće
Vjeruj, vukova se ja ne bojim
Ta kad umrem - živjeti ću
Slušaj me
Ja poznajem te, potpuno
Kao sestru od krvi, mesa i duše
Pogledaj u oči moje
Oči moje vjerne, oči moje vječne
znaš da one uvijek
tražiti će tebe
Sve dok god su žive i snivaju -
Ma dok svijet ovaj ne izdahnem
Vjeruješ li mi to?
Vjeruješ li životu mojemu
što krvlju Oca na nebu napojio se
I sada živi za vječnost
I za vrt zemjaljski u iskustvu
cvijeta Ljubice
I zovem taj život da bude iz sna:
Dođi predraga, tiha Ljubice..
Sanjam
Dan je večeras malo kišan
Skupilo se sivo zdanje
Pod prozore moje kuće
I sanjam da zanesem sam
u svijetu, u svjetlu
dok živim, dok ne umrem
I sanjam tebe
I oči, govor tvoje duše
Dubinu one koja mene pozna
A mene ni majka rođena
nezna kao ti, vjeruj mi
I kada gledam u nebo
Ja jasno vidim te tvoje oči:
Duša nijema spokojno diše
A sunce je iza njega
Pa poželim da si tu
Pa poželim, da sve nestane
I da nema me više
Pa opet legnem,
i sanjarim kao biće što
likuje u danu i noći
I opet pogledam u nebo, i tu si
I jednom će od zemlje sve da nestane
kao prah, u vjetru zaborava
Tada nemam što da ti skrivam
I tada napisah ti ove riječi
Ovo pismo, ovu krv
i ovu strast
I onda sanjam
Da te vodim, da te samo gledam
Dugo.. dok ti sram ne udari u lice
I zacrveni ti se svijet
Dok ti ne polaskam
Cijelu dušu tvoju skromnu
I da budeš moj svijet,
moj život,
moja duša,
i moja krv
Ni Salomon
Tiho, tiho moje malo
Oh, kako duša boli
kad te gledam, pa mi stenje cijelo srce
Jer te ljubim, kao san
Kao draga kap si u vodi suza
Što kiša ju donijela je,
u izvoru, jedne noći, jednog sna
Nježno, nježno moje malo
Nježno, nježno malo drago
Suze sve ti kupim,
u sreći, i u boli
jer do tebe mi je
vječno, ali vječno stalo..
Od svih oprava, samo čistinom od inja
duša ti je obavijena bila
A ja te vidjeh kao krv
od duha dobrote divinske
I ja tebe vidjeh ovako:
Da "Ni Salomon
se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu",
kao što se tvoja duša
u mom oku zaodjenu
Jako, jako
Ja te volim, jako jako
Kao maca što voli svoje mlade
Pa ih zagrne toplinom svojom
Tako ja osjećam tebe, jako jako
Ja te sanjam, jako, jako
Dok ne izdahnem, neću možda biti sretan
Ali kad izdahnem, biti će to tiho, polako
Sve dok sanjam te tako
Danas sam dok sam snivao kišu,
vidio potok, a u njemu dva cvijeta,
bijeli kao duša u tvom oku
i uz njih ti, bosa kao trava
Pa sunce osvjetli, jako, jako
Dan urani, a ja potečem kao san
A u njem je - izvor mojega života
Pa te ja ljubim, jako, jako,
i - sanjam...
sanjam polako...
Nježni cvijet
Obitovao sam jednom na zemlji,
i tada, kada oživjeh -
ugledah nježan cvijet
Pomislih, taj cvijet treba vode
Da živi, da raste
Pa ja kapnem jednu suzu od sebe na njega
I cvijet progleda, odmah me vidi
Pomislih isto tako,
taj cvijet treba svjetla
da živi, jer cvijeće ne raste od tame
Pa podarim jedan osmjeh
Na lice latice toga cvijeta
Cvijet osjeti svjetlo i oživnu
Jednoga dana, cvijet umre,
a tlo na kojem sam ga ljubio
pokisne nad mojim oblakom tame
I zapamtim to tlo, u vječnosti
Malo zatim, umrem i ja, od tuge,
od života, od svega, u snu
A poslije smrti, u drugome životu,
opet je tu - Pa me ljubi..
cvijet taj -
što mi vječno svjetlo budi
Za oči tvoje, izvor duše tvoje
Molim te, poslušaj me, počuj me
Ja sada plačem, ja sad pjevam.
Ne čuješ me, molim te.
Ali to molim te, čuješ li me.
Ti si za mene u ovome tjelesnome životu
Bila samo jedan cvijet Ljubice
Koji zalijevao sam dušom,
kada god istinski pogledao sam ga
Vjeruj mi, molim te;
Ja potpuno vidjeh te
Ja poznajem krv tvoju posramljenu
Krv tvoju povučenu
Dušu tvoju, poniznu
I baš takvu, volim ju
Molim te, poslušaj me,
Jer to što čuješ, ja govorim ti iz sna
Koji je iza kulisa, vječan
Nisam došao da ti uzmem, nego da dam
Niti nudim, da moraš uzeti
A opet, sve što imam, ja ti predajem
Kao sanjar na krilima osjećaja
Jer krv ova neda mi mira
Da dušu svoju ti od iskrenosti otvorim
Neka me vjetrovi odnesu zauvijek
Oprosti mi, molim te..
Iz trenutka sna koji biva
Kada pogledam te,
Vidjeti ćeš, da iz duše gledam, u izvoru oka
Dok iz njega leden zrak
Zaledi kao bolesti rak
Jedan trzaj, svjestan drag
duše žene, što ju ljubim
Tvoga oka, izvornog obrisa trag
U srcu nosim jedan mali,
Jedan; snažnog Duha, drhtaj jak
Jedan suzan sneni sjaj
Dok gledam tog oka
jedan divan, spokojan..
mirni kraj
Ako ovo nije,
Reci što je; ljubav od sna
Samo pogledaj me..
Samo umiri me...
Ljubica
Ljubi, ljubi, svog me mirom
Snaga što je dušom dana
Kao hladna noćna tama
Zasjala je okom sada
Bijela kao golubica
Duše jedne zavodnica,
Svijeta jednog; Ljubica
U zenitu, jednog dana
Pojavila se na duši
jedna sjajna, smrtna rana
I u njoj cvijet Ljubice
Mojem oku besmrtnice
U zenitu, jednog svijeta
Kuca srce, u srcu stvorenja
A malo je, kao svake druge
ptice srce
Kao svakog drugog,
cvijeta klice
To je lice
Dobre sjene, duše lice
Duše žene, divne njene
što mi duh uvijek pokrene
To je lice Ljubice
Oprosti mi
Oprosti mi jer uveli ljiljani su plavi
što nebeski anđeli u duhu modrine
ih siju po proplancima tvoga mira
Oprosti mi što kišna su polja
Natopljena očajom na vjetru
Taj vjetar u vrtlogu mi sad muči dušu
Čuješ li
što riječ moja dirala je
san tvoj u koji virila je
Budi tu, i pogledaj
Puni mjesec,
jedno oko, jedno tijelo
Što bezdanom ponovno plovi
I tiho srce, mirno vrelo
Uz ranu zoru,
sjajom vedirne
Uz puni dan
duhom topline
U beskraju vječnosti
na krilima rime
Bit ću ti vjeran
Večeras, kada pišem ove riječi
Noć će opet da zahvati mir
I noć će noćas da likuje
Večeras, a govoriti neću
Čuti će oni koji čuju
Bit ću uz tebe
Kao što je kamen uz zemlju
Bit ću ti vjeran
Kao ovca stadu
Uz tebe, da budeš u meni
Kao što je val uz more
Kao što je kap uz val
Bit ću tu, da svjedočim
Večeras ti obećajem,
da ćeš da vidiš
Bit ću ti vjeran
Kao oblak nebu
Kao mrak, uz zebu
Kao svjetlost svijetu
Mrkla noć
Mrkla, pusta noć
Negdje u zabiti ja i ti,
negdje, u skrivenoj mašti
Priroda bez ljudi, i bez kuća..
Mrak se nadvio nad zemljom
jedino mjesec osvjetljuje nebo
i dvije zemaljska čestice
Mrkla, pusta noć
Oko nas nikakvog života
Sve spava, u spokoju mira
Sve je negdje daleko
Kao da je mrtvo sve osim
nebeskih jata oblačnih bisera
Tamna, kao da je nemoćna noć..
ni zora kao da se nikad
neće roditi
Samo ti i ja
i tu i tamo koja svjetlucava zvijezda
Mrkla noć, ma baš sve je tiho..
i tiho.. i tiho..
I gledam te..
I napokon si tu.
Nema nikoga.. da smeta, da žamori
Samo ti i ja, dva zemaljska duha
I onda mirno dođem, da ti pričam
Da te gledam, mirno, i bez smijeha
Dođem.. da pričam ti o noći
jer ti; jedina koja me istinski znaš
tu si
Sumnji nema
Pa gledam te, sanjarskim pogledom
i sa duhom
I vidiš me, osjećaš me - ja znam to,
jer ja vidjeh, upoznah te
I sanjaš i ti tada
I pomislim, kako bi bilo divno -
da svijet stane - za sve vijeke - sada
I kako je noć topla, nježna i draga..
Anđeoski jezici
Kakav jesam, takav sam bio,
takav ću biti - i nikada dok sam živ
se ne mijenam; Duh je moj neporozan
I u svom smrtnom danu,
u nekom dijelu moga srca,
ti zaista dušo sestrinska, biti ćeš
i ja ću te vjerno na nebo odnijeti
Znaš ti da pratit će te,
Ma nek ti se sledi krv u žilama
kada mjesec pogledaš
Kao mačka dok se šuljam u vjetru
Ako ikada moje malo srce
u nekom kutku bude disalo za tebe
Za tebe, za dušom tvojom
Ako mi zemlja te odvede
Jer ja ću da dišem, kao tat
dok Sudnji dan ne dođe
i dok tama u očaju se slijeva
znaj da ja nikada ne odlazim,
da ja sam tu
vječno u tvom miru,
vječno u dušnom zagrljaju
Kod mene je dom iskreni i otvoreni
To dom je tvoj
tvoje rame, tvoje utočište od laži
Ja Istina sam slatka
Tko me može okusiti,
toga trnci prođu
a ne razumije svatko
anđeoske jezike;
jezike ljubavi, jezike dubine
a ti umiješ da spoznaš
svaki pedalj duše moje
ja te čuvam i ljubim,
i nosim u srcu kao svojinu
Jer ja jedini sam vjerujem silno,
sotosnkim izrodima ljudi
potaknut govorim;
koji će da ljubi te, na ovoj zemlji
kao sestru, toplu sestricu,
kao dijete od našega Oca
i istodobno kao ženu što dušu mi daje
Kao ženu od života
Otac me je Duhom vodio
dugo, dugo kroz šikare
kroz polja gdje gavrani oblijeću
i doveo me upravo k tebi
I ja vidio sam, silom osjetio sam
To tvoje divno, dušno vrelo, da ga nigdje
ne vidjeh toliko
u nijednom smrtnom tijelu
kao u tebi
i tako priča tiho kroz tvoj Duh
ono divno, sveto, Božje u tebi
Pa pogledam nebo i kažem u sebi
ja toliko jako
volim tog Boga u tebi
Gdje sam ja, a gdje su svi
Večeras je noć, a svjetla ima
Ipak ne vidim u nikome istinu
U nikome od mesa, od krvi
Od današnjih ljudi i maski
Gdje sam ja, a gdje su svi
Svi su negdje drugdje,
tamo gdje nisam ja
Usamljene su moje misli
U gomili ljudi, u mnoštvu
Poput izgubljenog raka
Hodam plažom, i svi se sklanjaju
Od mene, a čovjek sam
a tijelo sam, a duša sam
Nitko ne razumije, nitko ne vidi
Gdje sam ja, a gdje si ti
Ono za čime tragam, mog života
skromnosti, mog života svjetlosti
U mom životu nema plime
Nekad samo još u vjetru zime
Čujem da dozivahu moje ime
A u njemu -
Samo tiha oseka
Samo hladna, pusta, ledina
Ti, pomorče, nositi ćeš me na srcu
Jednom sam davno
gledao brodove u daljini
Kako plove, kao titani oceanom
I bili su dio spokoja
Uz to velebno more
Danju je tada zlatom sjalo u dužini
More, što zemljom i dušom
plovilo je
Kada pogledaš u more
Vidiš dvije stvari
Vidiš prvo, kristalno zlato na površini
Kao zdanje na kojem plešu mravi
To je morska duša,
i ona je ista kao duša srca
More diše, čak se val osjećajem koprca
Ono kuca, i nosi život, za druge
More je tu da primi mjesečeve tuge
Druga stvar je more samo
More je voda, spokojan dvor
No u njemu je život
Koji tim dvorom diše
More govori, čuješ li više
Kada more govori,
Moraš biti tiho
ono tada diše
Nekoć sam se, dok sam se rodio
Zaljubio u more
I sanjao, kao što i danas sanjam
Tijelo i duh,
ali dvoje - da je uz to more
Kao spokojna večer i ruke tvoje
More je za mene život,
Ono je srce
Koje je nevino
Dok ga gledam
Kad rađa se zora
A srce su
Ruke nježne,
uz obalu mora..
Sram
Ljubavlju on sramio je
Oči svoje skrivao je
Požudu i strast na plaži
More sramom dok ga draži
Tad pobjegne u tamnu spilju
Da od svijeta što ga vidi
U toj mokroj morskoj hridi
Isplače tad srebrom suze
Spred sirenske morske muze
Pa iskuje, u metalu
Srebrnastvu krunu malu
I na čelo joj nju stavi
Ali samo dok su sami
Krunu malu iskovanu
Nevinim srcem isplakanu
Ali samo dok su sami
Vodom ona nesta tada
Pokisle je mašte rada
Pamtit će je još u svijetu
Te otvori tad u cvijetu
Rascvjetanog srca klice
Dok u snažnog neba ptice
Zajahaše krila vjetra
Da je snažan gromak muk
Iz te hridi u toj spilji
Zaplakao tutnjem huk
I planina, tad zazbori:
Da se okom svjetlost stvori
Pluća šuma vječni bori
Iznad brda, kao hram:
Da se sram u srcu boli
Iskreno je, da govori,
Riječju čistom potpunošću
Koje će da zapečati
Sve što diše iskrenošću
Kišu nebu da uzvrati
Dok se cijeli hrid istopi
I u moru tad se zlati
Anđeli
Zovu ih glasnici nebeskog hoda
Briga je to, čuvara roda
Hodaju sjenice, viđenja nade
Još se u snovima pjesmi okrade
Zamamni obruč, prstena sunca
Blistavo svjetlog, vjedra topline
Koje milinom spod pluća prebiva
Dok sanja jednoga, poniznog Sina
I sanja sate, divne i meke
U okrilju majke, ispod dve' deke
Toliko nevino hodamo stazom
I kada puti su odviše strmi
Ne brini dijete, i kada grmi
Počuj mene, tu istinsku sjetu
Kako se krećem u bespuću roda
I gledam Oca, vječnoga Boga
Životnom prožet
Bile su ptice, jednoga dana
nosile oči, od sviju ljudi
što su ugledav' utihnule sjetom
Jer nedaleko je bilo,
usahnulo polje, od prirode malja
Skromno, siromašno zdanje
A na njemu pjesnik
I svjetlo što u vjetru se valja
Pa poču' pjesnik svjetlo
Veliko i sjajno, da uho mu
Uzčuje još dublje, a duša se napoji
Znamenjima života što ima doći
I pjesnik tada, otvoriv' oči
Od silnog se vjetra zanese
I ovu Istinu, odtada,
za sve vijeke svjedoči
Ima li što ljepše
Ima li što sjajnije, od zvjezdanih rima
Kada nebo je nisko, i snažna je plima
Ne, nema ništa sjajnije, to srca je klima
Ima li što nježnije, kad budi se zora
Dok magla je majka, a otac je gora
Ne, nema ništa nježnije, od modroga mora
Ima li što življe od prirode zova
Dok uvenu cvijeća, a pupaju nova
Ne, nema ništa življe, to svjetlost je ova
Ima li što toplije, dok život se smiri
Od zalaska sunca, da iz oka, srce tad viri
Ne, nema ništa toplije, to u tuzi, se nesretan miri
Ima li što ljepše, od pješčanih dina
I puteva svjetla, hrabra, jedina
Ne, nema ništa ljepše, od Puteva Uskrsnog,
Božjega Sina
Post je objavljen 27.02.2009. u 20:50 sati.