Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/hasu

Marketing

28. Sublimno!

Prelazak iz nižeg stanja u kvalitativno više stanje nazivamo sublimacija. Ono što se dosiže preko praga, s onu stranu vratiju (limen)nazivamo sublimno. Tom riječju imenujemo također profinjeno, oduhovljeno, uzvišeno. Prema Freudu cjelokupna kultura, posebno umjetnost je rezultat sublimacije seksualne energije odnosno libida. Mario Kopić u tekstu pod naslovom Umjetnik, umjetnost, umjetnina piše:

Za Freuda je čovjek u svojem temelju nagonsko biće; nagoni su u biti spolni nagoni, preciznije: različita očitovanja spolnog nagona, to jest libida. To pak znači da ljudski temelj nije isto što i bit čovjeka. Ljudski temelj su nagoni, a bit čovjeka je želja. Želja je nagon usmjeren ka drugome, ali preko trećega, trećega kao prepreke. U početku je ta prepreka nepremostiva. Između djeteta i majke postavlja se otac; on svojom riječju, u kojoj je sadržana određena prijetnja, zabranjuje spolni odnošaj s majkom kao prvim i najbližim spolnim objektom, odnosno majka u očevo ime odbacuje djetetov, na nju usmjeren spolni nagon. Ime oca tako postaje zakon koji nagon pretvara u želju. Želja je zakonom spriječen nagon. A budući da je energija spolnoga nagona nezaustavljiva, djetetov se libido odvraća od majke i obraća ženskom biću izvan dosega oca. Tu ga već čekaju druge zapovijedi i zabrane, zakoni koji sežu iznad incestnog područja. Posrijedi su moralni i drugi društveni zakoni. Svi oni sprječavaju prvotni spolni nagon, ne dopuštajući razlijevanje spolne energije, nego libido iz spolnog područja preusmjeruju na druga područja. Samo dio spolnog nagona ide u spolnu aktivnost. Drugi, možda veći dio, preraspoređen je među ne-spolne, recimo trans-seksualne aktivnosti. Jer spolna je djelatnost samo temeljna, odnosno najniža djelatnost. Druge djelatnosti, među koje spada i primjerice umjetnička, više su djelatnosti. Pripada im uzvišeno mjesto, latinski rečeno: sublimno: ‘Najznačajnijim se čini nagonski usud sublimacije, pri čemu se mijenjaju cilj i objekt, tako da se prvotni seksualni nagon sada zadovoljava ne u jednom seksualnom činu, nego u činu koji se i društveno i etički više poštuje’.

U istom tekstu Kopić kaže da slikari različitih poetika i različitih stilskih usmjerenja na nadsve različitim slikama upriličuju sublimno. On je izabrao dva primjera. Prvi je Leonardo de Vinci koji je veliki dio života posvetio dosizanju što potpunijeg prikaza profinjenog lica. Iskušavao se u njemu uvijek iznova, i to ne samo na Mona Lisi već i na drugim slikama. Drugi je Van Gogh. On je također tragao za što potpunijim izrazom sublimnog, ali ne u prikazu osmijeha već u prikazu seljačkih cipela.

Osmjeh Mona Lise nije mysterium samo za nas, nego je nešto tajnovito, nedokučivo i za Leonarda samog. Leonardo sa slikom, znamo, nije bio zadovoljan. Uprizorenim osmjehom nije se mogao zadovoljiti, nije ga mogao utješiti, pa ga nastavlja uprizora¬vati i na drugim slikama. Isto je tako i Van Gogha nešto gonilo da uprizoruje cipele. Nije posrijedi sublimacija ili fetišizacija cipela, posrijedi je suočavanje sa sublimnim preko cipela.

Kopić se u nastavku gornjeg teksta pita: Kako to da kao nešto sublimno mogu nastupiti cipele? Jer sublimno je ipak nešto veliko i veličanstveno, nešto što je uzvišeno, više od čovjeka, što ga prekoračuje. Odgovor pokušava, među ostalim naći i u čuvenoj Heideggerovoj interpretaciji Van Goghovih cipela u tekstu pod naslovom Izvor umjetničkog djela:

Iz tamnoga otvora izgažene unutarnje strane obuće ukočeno gleda muka radnih koraka. U široko krepkoj težini obuće naslagana je žilavost sporoga hoda po dugim i uvijek jednakim brazdama na njivi, nad kojom vije oštri vjetar. Na koži leži ono vlažno i sito tla. Pod potplatima se provlači samotnost poljskoga puta kroz suton. U obući treperi suzdržani zov zemlje, njezino tiho darivanje zorućega žita, i njezino neobjašnjeno sustezanje u pustome ugaru zimskoga polja. Kroz to oruđe provijava mučaljiva strepnja za sigurnost kruha, nijema radost ponovnog svladavanja nužde, treperenje u dolasku poroda i drhtanje u prijetnji smrti. Zemlji pripada to oruđe, i ono je zaštićeno u svijetu seljanke. Iz te zaštićene pripadnosti iskrsava oruđe samo k svojemu počivanju u sebi.
Ali sve to možda vidimo samo u obući na slici. Seljanka, naprotiv, jednostavno nosi cipele. Kada bi to jednostavno nošenje bilo tako jednostavno. Svaki put kad seljanka kasno navečer u tvrdom ali zdravom zamoru cipele odloži, i još u mrkloj zori opet posegne za njima, ili za blagdana prođe mimo njih, tada ona bez promatranja i razmatranja sve ono znade. Oruđevnost oruđa sastoji se doduše u njegovoj služnosti. Ali ova sama počiva u punoći bitnoga bitka oruđa. Mi ga nazivamo pouzdanošću. Njenom pomoću seljanka je ovim oruđem upućena u šutljivi zov zemlje, snagom pouzdanosti oruđa ona je izvjesna svoga svijeta. Svijet i Zemlja njoj su i onima koji s njome na njezin način jesu, samo tako tu: u oruđu. Mi kažemo „samo“, i pri tom se varamo; jer tek pouzdanost oruđa jednostavnu svijetu daje njegovu skrovitost i osigurava Zemlji slobodu njene stalne navale .

Durerova MELENCOLIA I prema fizičaru Davidu Finkelsteinu već u samom svom naslovu upućuje na sublimno. Podsjetimo se: Finkelstein premetanjem slova iz naziva MELENCOLIA I dobiva LIMEN COELO I (vrata k nebu I). Vrata su dvoja a vode u isto.
Jedna prepoznajemo u otvorenom horizontu lijevog dijela slike, a druga u zidom zatvorenom prostoru desnog dijela. Naziv LIMEN COELO I se odnosi na otvoreni horizont.
Druga vrata nisu označena kao LIMEN COELO već kao COELO LIMINE (urezujem u zid), što također nastaje prematanjem naziva MELENCOLIA I. Kod drugih vratiju, nazovimo ih uvjetno tako, jer je zapravo riječ o prozoru, radi se o proboju preko praga kroz prozor zida.
Prva vrata su vezana uz lik kruga. U njega je zagledan veliki anđeo što sjedi na podu sa otvorenim šestarom u ruci. Otvor šestara odgovara polumjeru kruga na dnu lijevog dijela slike. Isti takav krug se nalazi na vrhu slike u dijelu koji prikazuje ono nevidljivo (prazan kvadrat preko ruba grafike). Ono što je gore kao (nevidljivi) krug nevidljivo, dolje je prikazano, odnosno kao (vidljivi) krug objelodanjeno. S onu stranu, sa nebesa spustilo se na najdublje dno. Da bismo ga vidjeli uzalud ga tražimo na nebesima.

Bert Helinger u jednoj svojoj knjizi govori o tragateljima za duhovnim prosvjetljenjem, za krajnjim vrhom duhovnog iskustva. Taj vrh, kaže on je veoma usamljeno mjesto. Oni koji su se popeli do vrha u strahu su da će se spustiti. Zadržavanje vrha traži tako veliki napor, i oni moraju brinuti što će učiniti kad padnu na tlo. Tako oni ostaju na pola puta između vrha i dna – nemajući ništa ni od jednog ni od drugog.

Ovo stanje ni gore ni dolje, upravo je stanje melankolije, bolesti duha. Tako ga određuje i Soren Kierkegaard vežući ga za ono stanje u kojem se nalazi čovjek koji bi trebao iz estetskog stadija življenja preći u etički, ali za takovo što nema ni snage ni svijesti. Durer to stanje simbolizira nekom čudnom životinjom koja nije ni ptica koja leti ni miš koji hoda po zemlji. Upravo ta životinja nosi naziv MELENCOLIA I. U ovom kontekstu on imenuje samo naziv ove bolesti i ništa više. U slovima naziva stoji mogućnost premetanja i preokretanja u LIMEN COELO I i COELO LIMINE. No, njihovo pokretanje i preokretanje se može ali i ne mora dogoditi. Durerova grafika može biti samo prikaz tog bolesnog stanja, ali isto tako može biti prikaz onog sasvim drugog, zdravog i duhom ispunjenog.

Druga vrata, bolje reći prozor, vezana su uz kvadrat sa brojevima. Taj kvadrat u kojem su na magični način složeni brojevi od 1 do 16 probija zid i otvara prostor s onu stranu . Djelatnošću urezivanja u zid COELO LIMINE bavi se mali anđeo. To što on radi na tabli koju drži u svom krilu vidljivo je u kvadratu iznad glave velikog anđela.

Lice kruga na lijevoj strani grafike i kvadrat sa brojevima na desnoj! Dva različita pristupa jednoj te istoj problematici, dva različita proboja u ono s onu stranu, dva različita spuštanja onostranog u ovostrano.
Spuštanje onostranog u ovostrano na svakoj od strana prikazano je na poseban način. Tako na lijevoj strani imamo prikaz kroz Platonovu crtu. Tri velika kvadrata i dva mala, jedan gore drugi dolje. U njima: nevidljivi krug, ptica-miš, kameni blok, pas, vidljivi krug. Segment sa nevidljivim krugom gore odgovara segmentu sa vidljivim krugom dolje. Segment sa ptica-mišom gore trebao bi odgovarati segmentu sa psom dolje, kao što osmjeh Mona Lise odgovara Vag Gogohovim cipelama. Trebao bi, ali ne mora. Ovisi o tome da li će se događanje kruga odnosno broja uistinu dogoditi, da li će se uistinu uspostaviti prohodnost između onog gore i onog dolje, da li će se sublimno, kako gore tako i dolje uistinu uspostaviti.
Produhovljeni osmijeh lica i teški hod seljanke idu zajedno. Seljankin teški hod po zemlji kroči u nebo jer primjereno odgovara na njenu navalu, jer je ispravan. Pokazuju to njene cipele. Ne pokazuju one samo sebe, već nju koja u njima tako i tako hoda. Kroz taj i takav hod one joj daju pouzdanost koji je prepušta šutljivom zovu zemlje. Ovu seljankinu djelatnost Bert Helinger bi nazvao djelatnošću koja ispunjava:

Kad kažete djelatnost koja ispunjava mislite: kvalitetno rješavanje problema na koje nailazimo u svakodnevnom životu?

Točno. To je ono što nas očekuje u svakodnevnom životu: u emotivnoj vezi, u odnosima s djecom, na poslu. To su zadatci koji se moraju izvršiti i djelovanje koje nas ispunjava. Tko to čini s lakoćom, ima dobar utjecaj i na druge.

Mislite li da ima mnogo ljudi koji bi željeli biti nešto posebno i koji se kite određenim etiketama, npr. da su sada na spiritualnom putu ili meditiraju?

Da, točno. Jer kad ih promatram, mnogi su potpuno isprazni. U usporedbi s nekim tko obavlja težak posao, oni su sasvim isprazni, bez težine. Uzmite, na primjer, kakvu težinu ima seljak koji ujutro hrani svoje krave, a onda odlazi u polje... u usporedbi s nekim tko kaže: ''Ja meditiram''!

Teško je zamisliti da bi Van Goghove cipele mogle pripadati Mona Lisi. Ona nije seljanka. Ali ipak, njezin nadmoćan smješak ima veze sa njenim životnim hodom. Premda hoda kroz život u nekim sasvim drugačijim cipelama, ona hoda s onom ispravnošću i zaštitom kojom i Van Goghova seljanka.

Ne ispunjava svaki hod. Nije svaki hod kružni hod. Pa makar se događao u krugu. Tako, događanje kruga nije puko kruženje točke oko središta ili pak uspostavljanje površine omeđene kružnicom. A misli se da je kruženje to i ništa drugo. Kruženje je i to, ali ne ono pravo već izopačeno, prokleto, melankolično. Ono u kojem nema prohodnosti. Za takvo shvaćanje kruga kriva je geometrija koja ne zna čime se bavi, koja u pogledu spoznaje kruga ne poznaje svoj vlastiti doseg, a uvjerena je da proniče u sve što krug jest. Tako daje jedno jadno svega živog lišeno stanovište. S druge strane taj leš od kruga koji vapi za duhom i životom, vapajem koji geometrija ne čuje, želi oživjeti simbolizam. No, on to čini izvana. Udahnjuje mu život kao što se to čini sa lutkama u lutkarskom kazalištu.

Kruženje kao hod koji ispunjava! Hod do sublimnog, do onog nečeg što svi tražimo i bez čega ne možemo. Do onog što traže Durer, Leonardo, Van Gogh. U takvom se hodu hoda kad se promišlja Otkriveno lice kruga ili kad se promišlja Akribija više vrste. Težak je to hod. Oni koji njime idu stižu kasnije na cilj od onih koji kruže po periferiji. Ali oni koji kruže kroz ova djela idu jednim drugačijim putem. Dosižu jednu sasvim drugačiju ispravnost, jednu sasvim drugačiju ispunjenost.

Otkriveno lice kruga govori o događanju kruga s naglaskom na lice. Ono hoće pokazati prije svega da krug nije samo površina već da on ima lice i to ne bilo kakvo. To lice je sublimno. To je lice s osmjehom Mona Lise. U jednoj od verzija koje su prethodile onoj konačnoj u predgovoru je stajao stih iz pjesme nad pjesmama:

Golubice moja,
U spiljama kamenim,
U skrovištima vrletnim,
Daj da ti vidim lice
I da ti čujem glas,
Jer glas je tvoj ugodan
I lice tvoje krasno.

Druga knjiga o događanju kruga Akribija više vrste, naglasak ne stavlja na otkrivanje lica već na prohodnost, na njegovu ispravnost. Simbol ustrajnog i strpljivog pravednog hoda, hoda na jednoj sasvim drugoj stazi od one kojom ljudi najčešće hodaju je biblijski Job. On nije odustao i onda kad su mu svi ukazivali na to da tom stazom nema smisla ići. To ne znači da nije posustajao, da nije padao. Elifaz Temanac ga ohrabruje da ne posrne, da se njemu koji je drugima klecava koljena podizao, zglobovi ne iščaše:

„Eto, mnoge ljude ti si poučio,
Okrijepio si iznemogle mišice,
Riječju svojom klonule si pridizao,
Ojačavao si koljena klecava.
A kad tebe stiže, klonuo si duhom,
Na tebe kad pade, čitav si se smeo!
Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje,
Neporočnost tvoja životu ufanje.

U prvih 72 znamenke broja pi događa se premetanje brojeva slično premetanju slova na grafici MELENCOLIA I. Bez tog premetanja i s njime povezanog u premetanja na grafici prikazanog sadržaja grafikaa prikazuje samo jedno iščašeno događanje. Na njoj se ne događa ništa. Isto tako bez uzglobljivanja brojeva u prve 72 znamenke broja pi u tom se broju ne događa ništa, osim akribije niže vrste, ako se to može nazvati nekim događanjem. U zaključku teksta Akribija više vrste stoji:

Do postave broja u pitanje dolazi tako da rezajuće trojke pokreću uza se prisutne pokretne brojeve 5(4), 3(6), desni 9(0) i one iz onostranosti lijevi 9(0) i 7(2). Prisutni tamo gdje ih je smjestio poredak znamenki broja pi, ti su brojevi na krivom mjestu. Dolaskom na pravo mjesto postavljaju događanje broja u pitanje tako da zatvaraju broj sadržaja (cjelinu kružnog) u pravo vanjsko. Usuđujemo se reći da su u hodu akribije niže vrste zglobovi iščašeni i da se ne može hodati ukoliko se ne namjeste. Ako se ne dogodi postavljanje događanja broja u pitanje, od akribije niže vrste ne možemo se maknuti. A ukoliko nam se dogodilo moramo ga čuvati da ne da nam se događanje ne bi opet iščašilo.

Zajedništvo pravog i kružnog, to njihovo međusobno slaganje, pristajanje jedno uz drugo bilo ono u onostranosti bilo u ovostranosti je akribija više vrste. Ta je točnost različita od one koja je vezana za određivanje sve novijih decimala broja pi. Pred ovom koja se može sve preciznije i preciznije izračunati daleko smo odmakli, napredujemo sve dalje, premda ne znamo kuda i kamo idemo. A pred ovom više vrste, i onda kad smo na kraju, stojimo na početku. Ono što je jedno od drugog odvojeno a jedno drugom pripada, ne dolazi k sebi i k onom drugom tako olako. Najčešće ne dolazi. Ako dođe, onda je to izuzetno vrijedno, neizračunljivo jer je neračunljivo.



Post je objavljen 27.02.2009. u 12:46 sati.