Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/positivevibrations

Marketing

I'm singing in the rain somewhere over the rainbow! =)))

Napokon je zasjalo sunce... Zaista nisam mogla dočekati! Stojim na stanici i upijam UV zračenje zubatog sunca... Ah, odmah mi je bilo bolje... Kao da sam se ponovno zaljubila! Joj, koji sam ja romantik... :D
Volim sunce i proljeće i visibabe pod onim ostacima snijega kojih još uvijek ima kod mene...
Prije svega, volim uživati u ljepoti. Ljepoti dana, ljepoti trenutka =)

Image and video hosting by TinyPic

Znate ono kad se sunčeve zrake probijaju guste oblake, tamne najčešće i onda onako u tragovima obasjavaju nebo? Obožavam to. Tak je optimistično i slobodno i donosi nadu. Nadu koje nikada nema previše. Nadu da je svijet lijep, da život ima smisla, da je ljepota posvuda ako samo zastanemo na sekundu... =)
Poslala mi je prijateljica jedan predobar tekst o propuštanju ljepote:

Jedne hladne siječanjske subote, na stanicu metroa u Washingtonu došao je čovjek te počeo svirati violinu
Svirao je šest Bachovih djela oko 45 minuta u vrijeme najživljeg prometa u gradu. Proračunao je da će na tisuće ljudi proći kroz stanicu, većina njih na putu do posla. Jedan sredovječan čovjek je, prolazeći kraj njega, tek lagano usporio korak slušajući glazbu, ali je nastavio svojim putem.
Minutu kasnije, violinist je dobio svoj prvi dolar - neka žena samo je pustila novac u kutijicu i nastavila dalje. Nekoliko minuta kasnije, jedan mladić se naslonio na zid u namjeri da ga sluša, ali je ubrzo, pogledavši na sat, požurio dalje... Očito je kasnio na posao.
Najviše pažnje pružio mu je dječak od tri godine. Njegova majka ga je požurivala ne dopuštajući mu da se zadržava kraj violinista. Dječak je nastavio hodati, stalno se okrećući.
Svi roditelji i sva djeca koja su prošla, bez iznimke, tako su se ponašali.
U 45 minuta sviranja, samo šestero ljudi se zaustavilo i ostalo neko vrijeme. Oko 20 mu je dalo novac nastavivši hodati istom brzinom.
Prikupio je 32 dolara.
Nitko nije primijetio kada je prestao svirati. Nitko nije pljeskao, niti je bilo kakvog priznanja i pažnje.
Nitko nije znao da je ovo bio violinist Joshua Bell, jedan od najboljih glazbenika na svijetu. On je svirao jedan od najatraktivnijih i najkompliciranijih komada ikad napisanih.
Svirao je na violini vrijednoj tri i pol milijuna dolara.
Dva dana prije svoje svirke u podzemnoj željeznici, Joshua Bell rasprodao je ulaznice u kazalištu u Bostonu, svako sjedalo u prosjeku je stajalo stotinu dolara.
Ovaj eksperiment organizirao je Washington Post, da ispita socijalnu percepciju i prioritete ljudi.
Hoćemo li uočiti ljepotu? Jesmo li u stanju prepoznali talent u neočekivanom kontekstu?
Ako nemamo vremena da bismo slušali jednog od najboljih glazbenika na svijetu koji najbolje svira glazbu ikad napisanu, koliko drugih stvari propuštamo?

Image and video hosting by TinyPic

Ajmo stat na sekundu i slušat glazbu... barem onu u glavi... =))) Zaplesat čak...=)

Image and video hosting by TinyPic

Fly me to the moon
Let me sing among those stars
Let me see what spring is like
On jupiter and mars

In other words, hold my hand
In other words, baby kiss me

Fill my heart with song
Let me sing for ever more
You are all I long for
All I worship and adore

In other words, please be true
In other words, I love you!

(ova je trenutno u mojoj.. =D)
Idem upravo sada uživati u zvijezdama i noćnim svjetlima zagreba... =)
PUSAAAAA!!!!!!!!!


Post je objavljen 26.02.2009. u 23:22 sati.