Nekad smo sjedili do kasno u noć
znali smo dočekati i zore rane
pišući pisma duga i nježna
i nikako da sve u njih stane.
U pismo bi mogli stati
otisak žarko crvenog ruža
kap njenog jakog parfema
da te posjeti na nju
i kad je kraj tebe nema.
Latice ruže ,uvojak kose
trepavica što nosi sreću
u to maleno pismo stane
kao u neku veliku vreću.
Kada ih nakon godina dugih
izvučeš sa dna neke ladice
mogu ti opet kao nekada
vedar osmijeh vratiti na lice.
Onda se pojavila spravica neka
kad poruka stigne počme da svira
zbog poruke kratke od dvije tri riječi
cijeloj kući ona ne da mira.
Ok,uredi,šalji ,briši...
šta smo izgubili ni svijesni nismo
tipkajući poruku uzdahnem tužno
TO DOBRO STARO PISMO!
Post je objavljen 26.02.2009. u 19:41 sati.