Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/kabulskeprice

Marketing

Oprostaji

Kada smo kao nevjencan par suprug i ja prvi put dosli u nase kabulsko susjedstvo izazvalismo javnu sablazan. Muskarac i zena zivjeli su skupa a nisu bili vjencani. Bez obzira na neodobravanje naseg nemoralnog nacina zivota susjedi iz ulice dosli su u pomoc.

Netko je donio cekic, drugi je dionio balu tkanine za zavjese, treci je doino sivacu masinu na kojoj je balu pretvorio u zavjese i stoljnjake ti ih uz pomoc ostatka ulice pokacio po prozorima. Uskoro su iz ostatka susjedstva poceli pristizati ljudi noseci case, tanjure, escajg, pa i stolice i stolove. Uskoro smo u kuci imali sve sto nam je bilo potrebno, pa cak i jedan stednjak. Uprvih sedam dana naseg afganistanskog bivstvovanja, susjedi su nam nosili i ukusno spravljenu afganistansku hranu. Znali su da ne znamo sta i gdje kupiti, a nisu zeljeli da im novi susjedi, gosti Afgansitana budu gladni.
Mi smo u soku prihvacali velikodusne darove u stvarima i hrani ne svacajuci da je ono sto nas jesnaslo afganistanska gostoljubivost.

Kako bismo prestali biti javna sablazan, a svakako smo prije ili kasnije planirali vjencanje, na prvom godisnjem odmoru organizirali smo hitru svadbute se u Afganistan vratili kao bracni par. Nase prijatelje i susjededoveli smo pred novukontroverzu. Zasto oni nemaju djece, pitali su se izmedju sebe svakodnevno, a na nas vrseci stalan pritisak. Na ehsanovoj svadbi njegova mama mi se ljubazno obratila: „ Jeli tako da nam je mlada lijepa?“ „Krasna je.“ slozila sam se, iako sam u sebi jos prezvakavala cinjenicu kako su njih dvoje prvi rod, od dva brata djeca. „Ima samo 18 godina,“ nastavilaje uzareno pricati sretna majka „da si se ti udalamlada sada bi vec imla dijete od 10 godina. Saada si stara.“ Zakljucila je zena i ostavilame u soku. Sa svojih dvadeset i osam godina, uopce se nisam osjecala staro.

Kada smo nedavno Ehsanu, Aminu i Faridu objavili da sam trudna, iako su nam veselo cestitali, u njihovim glasovima se osjetila iskrena zabrinutost: „Miss Ivana,“ rekli su mi „moras sto porije prestati sa poslom i otici kuci. Ovdje nema dobrih bolnica.“
Unatoc njihovim savjetima, radila sam jos neko vrijeme, polako se pripremajuci za onaj tuzan dan kada cemo ih obavijestiti da napustamo Afganistan. Ucinili smo sve sto je u nasoj moci da svim nasim uposlenicima osiguramo nastavak rada i placu, te kada smo u tome i uspjeli, urucili smo im pisma preporuke, malu otpremninu i obavijestili ih o tocnom datumu odlaska.

Sutradana mi je Farid, dok me uje vozio na posao rekao: „Miss Ivana, ja sam ljut i umoran.“ Zbunjeno sam ga upitala zastose tako osjeca, a on mi je odgovorio iznenadjeno: “Pa zato sto mr. Samo i ti idete...“ Neko vrijeme smo proveli u razgovoru zbog njegove ljutnje i umora, dok mi napokon nije zasjalo sunce! On ne zeli koristiti rijec tuzan, jer afganistanac to nece reci ni kada mu umru majka,otac ili dijete, ali je osjecao strahovitu potrebu da samnom podijeli svoju tugu oko naseg odlaska.

I Ehasn i braca Farid i Amin pozvali su nas na oprostajnu vecere koje zbog obiljakojim su nas pocstili, darova i izljeva krite afganistanske njeznosti zasluzuju odvojenu pricu.


Post je objavljen 26.02.2009. u 19:26 sati.