Marketing
Blaguša ili mjesto koje ne postoji
Postoji Blaguša. Itekako postoji..samo treba ju naći. Krenule smo Karla i ja pod uobičajenim mi životnim motom:
"Kad ako ne sad?"
cestom..van grada..poljima bez osvjetljenja..nepoznatim putem u poznatom pravcu prema Kašini. Okus avanture u zraku, treptaji atoma u tijelu u susret s nečim novim i nepoznatim.
"Kuda mi to idemo?" pitanje se mješalo sa smjehom.
"Tam, prek drugog mosta lijevo"
A kad tamo: Pravi vatrogasni dom i prava vatrogasna zabava.
Nas dvije izmjenjujemo poglede a oči nam se smiju.
"Šta ja ovdje radim?!" prolazi mi umom, odmahnem rukom..zlomisli odlazi..uživam.
U čemu?
U iskrenosti.
Spontanosti.
Manjku sponzorstva.
Manjku potrebe da budeš viđen.
Slobodi.
Nesputanosti.
Nepoznati ljudi te pitaju za ples već s ulaza i ja se prepuštam..plešem..plešem..plešem..a osmjeh ne silazi s moga lica.
Dobivam naočale, dobivam narančastu periku.. imam i masku, ali napokon sam svoje rješila..tako prosto i lako..odlazim iz uštogljene sebe u sebe slobodnu, nasmijanu..
Di si bila pitam se. Dugo te nisam vidjela, falila si mi. I tako nađem sebe u Blaguši na kraju svijeta.. sretnu sebe.
I onda ugledam grupu muškaraca 40tih godina.
"Šta VI ovdje radite?!", pitam se. "Izgledate ko govno usred punča.", osuđujem. A onda ih i upoznajem:
Nekad lokalni klinci. Danas poslovni ljudi u odjelima. Nekad su trčali livadama i odtrčali u svijet da bi se vratili u skupim odjelima i još skupljim automobilima.. Nekad pravi prijatelji..
I tako eto, onaj koji je uvijek bio začetnik svinjarija..naravno danas najuspješniji došao je odmorit se (od samog sebe) i poželio još jednom eto za dobre stare dane otići u Blagušu.. jer "Eto.. tu sam ju prvi put poljubio." priča mi sa sjetnim osmjehom.
A ja se pitam u sebi: stari znaš li ti uopće da se osmjehuješ. Volila bih da poput prave žene imam neko ogledalce pri ruci, jer evo sad bih ga izvukla i stavila ti ga pred lice..da se i ti nađeš sa sobom licem u lice..nakon dugo vremena.
Naravno propuštam dio razgovora. Odlutala. Vraćam pažnju na sadašnji trenutak.. bježim od misli, znam sada već koliko mogu biti opasne.
A za stolom više ne vidim 40 godišnjake, već 16 godišnjake. Gledam ih i vidim ih kakvi su bili dok nisu odrasli i dok maska ozbiljnosti nije navukla na njih bore i .. vidim ljepotu...
Ima nade. Za sve nas uvijek ima nade. Dok god postoje te naše Blaguše.. mjesta na kojima usred maskembala sve maske padaju i dolazi radost.
Post je objavljen 26.02.2009. u 13:25 sati.