Živim u nekoj čaroliji.
Ni sama ju ne poznajem,ali je osjećam.
Tu je, poznajem njeno prisustvo.
Osjećam njen zagrljaj.
Naprosto, obožavam je.
Živim neki drugačiji život.
I toliko mi se sviđa da ponekad
odlučim poletjeti, visoko, tamo gdje granice nema.
A onda; onda me tek ljudska glupost
vrati na tlo, tu,među ljude gdje i pripadam.
I dalje koračam uz njih, ovim stazama
gdje smo svi isti,a opet tako različiti.
Čarolija je tu, ne predajem se, osjećam njen dah,
njen povjetarac koji me nosi.
Volim; što i koga nije bitno.
Osjećam svoj osmijeh na licu.
Imam ga, i uvijek me prati.
Eh, kako ga obožavam.
Život je čarolija šarenog cvijeća,
malenog leptira i prostrane livade;
i mene, mene, toliko nebitne među tom
božanskom ljepotom.
Osjećam čaroliju;
naprosto, ja osjećam život.
Post je objavljen 26.02.2009. u 09:15 sati.