Prvi put sam ti vidio lice na fresci u crkvi naše Gospe od Zdravlja.
Čudno kako baš nečiji pogled putuje stoljećima da te vidi i pozdravi, da se sretne s tobom i stisne ti ruku. I dugo da osjetiš trag, topao, mek - u liniji života vlastitog dlana, u ružičastom mesu ispod noktiju da treperi. I ispod kapaka, kada ih spustiš, da vlastitim dahom diše pojava čije te plavetnilo puti preneražava, preobražava.
U nepoznatog čovjeka koji danima ide zaobilaznim putem da te ne bi sreo, pa morao ukoriti vlastitu ludost i podivljalu maštu, pa se vraća ponizno te moleći za oprost. U čudnoga čovjeka koji poslijepodnevima gleda ispod kišobrana lica prolaznika, strepeći i žudeći. Hoće li ti ugledati lik u prozoru tramvaja koji tutnji ispred drvoreda? U kasnoga noćnog šetača bez volje i cilja. Izmjerio sam svoju samoću.
Jesam li te izmislio ili si stvarna? Jesam li te propustio, jesmo li se mimoišli? Jesi li jedna od onih koje sam udvorno pratio u kino i bio na raspolaganju? Ili onih koje sam prezreo jer se nisam mogao dati, jer nisam imao što dati? ... Da li bih ti dopustio da me poneseš?
Čini mi se da je sve što sada mogu učiniti sjesti na mramor ispod tvojih nogu i čekati odgovor.
Post je objavljen 24.02.2009. u 20:51 sati.