Živim u tamnoplavoj lončanici na prozoru, pod listom neke zeljaste biljke. Ja sam bubica. Ne bilo kakva. Ja sam bubica koja pati od agorafobije. S mjesta odakle promatram, svijet kao da svaki dan postaje sve veći, a ja sve manja. Samo čekam trenutak kada će me čudovište odlučiti progutati.
Ja sam i jedna pomalo depresivna bubica. Deprimira me ovaj zvuk kiše. To nije sretna Prevertova i Barbarina kiša. Iako, tko zna, možda se upravo sada pod nekom nadstrešnicom u gradu dvoje sretnih ljubi. Statistički gledano, to nije nimalo nemoguće. No ova, dakle, relativno nesretna i relativno sretna, kiša kao da mjesecima ne staje. Lupka po starim, limenim klupicama na prozorima, po staklima, po olucima, uporna, uporna, uporna... Poput onih upornih suza koje se pojavljuju u oku kad ljudi misle da nitko ne gleda. Onih koje ne klize preko nosa tražeći da ih se briše. Onih koje se suše već u očima...
Hranim se snovima i pijem maštu. Mršava bubica. Na nogama mi crvene cipelice – za odskakutati do svijeta u kojeme ima malo više izlazaka i zalazaka sunca. U džepu imam sretno dugme. Za slučaj da svijet postane zbilja prevelik, ili za trenutak kada prestanem ostavljati mjesto za ne-moje časopise na još neizabranim policama nekog neizabranog stana.
Zaista sam jedna posebna bubica... s ozbiljno debelim dosjeom za gospodina doktora koji liječi duše.
Post je objavljen 23.02.2009. u 21:05 sati.