Šokirala sam se danas jednom jako groznom vijesti..... možda bolje da ne pišem o tome ali mi nikako ne izlazi iz glave....
Čujem se s prijateljicom/susjedom i pričamo o jednoj trećoj poznanici/susjedi (poznam curu ali prilično površno).
I kaže meni moja Nina za Ivanu (poznanicu/susjedu) koja je u petom mjesecu trudnoće s blizancima (pa kud ćeš većeg veselja) da je imala spontani pobačaj!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Šok........ opet praznina..............ne vjerujem šta čujem.
Da bi se na kraju ispostavilo da je lokalni ginekolog nešto previdio i bebači s pet mjeseci u majčinoj utrobi su umrli..... ovo je noćna mora svakog čovjeka a da ne pričam o nočnoj mori te majke....prestrašno...
Cijeli dan mi je to na pameti i nikako mi ne izlazi iz glave.....
Ja sam tokom svih 9 mjeseci svoje trudnoće bila uvjerena da će s mojim djetetom biti sve u redu i nikad nisam niti ostavljala prostora misli da bi nešto moglo biti loše....... a moglo je biti svašta...
I kad pogledaš... imam to jedno dijete (hvala bogu živa je i zdrava) i samo da je postavim na noge da je odgojim u poštenog i dobrog čovjeka i moja je životna misija ispunjena....
Istina, htjela bih bar još jedno dijete (sina kad već kćer imam) čisto da danas-sutra kad nas roditelja ne bude da ima nekog svoga... na kraju imam i ja brata a mama i tata neće živjeti vječno i bit će mi drago da imam njega....
Ja mislim da moja Lana neće imati ni brata ni sestru.....možda ružno za reći al mislim da je to realno stanje...
Žalosno je kad se moramo po financijama ravnati koliko ćemo djece imati..... a u ovoj mojoj situaciji je ovo jedno čisto taman (no, gdje ima za jednog ima i za dvoje.... sve je to meni jasno).
Nije lako biti mama......tate su tu da malo razmaze i da zarađuju a sve ostalo je na mami.....
Ako uzmem sebe za primjer.... imam zbilja divnog muža i mislim da je najbolji tata na svijetu...... ali nije to ništa bez mama....
Ja sam ta koja je noćima dežurala kod temperatura i svih ostalih dječjih bolesti .... jer tata radi ujutro (kao da ja ne radim)......ja sam ta koja mora vodit brigu o kupanju, hranjenju, oblaćenju..... ja se ustajem svako jutro u 5.15h radnim danom... u miru popijem kavu... Lanu probudim u 5.45h i onako snenu oblačim i vodim u vrtić...
Do posla imam 15 (jebenih) kilometara i to dijete šlepam svaki dan po kiši, snijegu, ledu i svim ostalim vremenskim neprilikama u vrtić.....i isto tako u 15h ju pokupim i vodim doma...
Kad koraknem u kuću ne znam čega bih se prvo primila..... kuhanja.... loženja peći (grijemo se na centralno na drva).... ili čišćenja..... u međuvremenu ona stalno nešta treba, zapitkuje i popliče mi se po nogama....
Nije jednostavno......a tata lijepo dođe doma s posla u pola 7h, sjedne za stol u kuhinji i lijepo se u toplom najede ko čovjek..... poslije večere sjedne pred TV ko Al Bundy.... ruka u hlačama i niko sretniji od njega..... a do 20h navečer ja ne znam gdje mi je dupe i gdje mi je glava..... a onda tek slijedi kupanje Lane.... večera za princezu i ako zaspi do 21h niko sretniji od mene jer konačno i ja mogu na spavanje.... i tako svaki dan
Da me se krivo ne shvati....naporno je.... teško je....ali kad sve to radiš za svoje dijete onda sve to ide ko od šale....
E jesam se danas razvezala.... ajme....
P.S. - ne mogu reći da sam bolje raspoložena od prošlog posta.... možda sam samo to prespavala i ponovo digla glavu i borim se sa svime šta me na dnevnoj bazi čeka.....
I da... hvala na podršci....
A Marko..... javit ću se, bez brige..... samo da se situacija malo smiri.... i hvala ti
Post je objavljen 23.02.2009. u 17:48 sati.