Ne znam gdje se nalazim. Znam da nisam ovdje svojevoljno. Ne znam tko me doveo, kako, niti kada. Ali ovdje sam, zarobljena. Soba je pretrpana namještajem, zapravo, sobnim lampama. Nema nijednog stolca. Sve me boli. Nemam gdje sjesti. Sjedam na pod. Nisam sama ovdje. Čovjeka pored sebe ne poznajem, ali znam da smo u istoj gabuli. Vidim mu strah u očima kakav i sama osjećam. Htjela bih ga smiriti, ali ni sama smirena nisam. Prešutno se dogovaramo da ćemo pomoći jedno drugome koliko je u našoj moći.
Buka na hodniku. Netko dolazi! Koraci su sve bliže. Želim se skloniti, no ne mogu se ni pomaknuti. Ne znam kakva me to sila sputava... Vrata se otključavaju. Još samo sekundu, i vidjet ću onog koji me zarobio. Polako se otvaraju...i...pred vratima nije onaj kog sam očekivala. Dolazi nam pomoć... skromna, no ipak pomoć... Kad si očajan, svaka kap nade znači puno. Pokazuje nam prozor. Tek ga sad primjećujem. Ustajem i krećem prema njemu. Ponovo buka na hodniku, no ovaj put nema sumnje. Onaj tko dolazi ne dolazi s dobrim namjerama. Naš prijatelj u nevolji izlazi, zaključava vrata. Primjećen je.
Stojim uz prozor. Spremam se otvoriti ga. Vrata padaju pod udarcem nekog teškog predmeta. Žalim što sam se okrenula. Nije predmet...beživotno tijelo jedine dobrote u ovoj ukletoj kući leži na podu. Glava mu je sva u krvi. Mučno mi je. Osjetim žareću bol u svakom djeliću svog tijela od onog što slijedi. Tako užasan, hladan glas...pogled koji je moguće opisati samo kao neopisivo zlo... Nema više izlaza... To je to...
Odjednom, eksplozija...prozora nestade, samo ogromna rupa... toplina mi se vraća u tijelo. Vani su ljudi. Na prvom sam katu zgrade od crvene opeke...na željezničkom sam kolodvoru. Vlak stoji na stanici, uskoro će krenuti... Crna lokomotiva jedva se vidi od dima. Ovo je prvi put da vidim parnjaču u svom životu. Vuče dva ulaštena crvena vagona. Vučem svog supatnika do ruba, idemo, skočit ćemo, druge nam nema. Ovo nam je jedini spas...
Naš nas okupator ne namjerava pustiti iz svojih kanđa... Još ga samo korak dijeli od nas.
U vlaku smo, spašeni. Nismo skočili, neka nas je sila izmakla u zadnji čas...vidim našeg spasioca...to lice prepoznala bih uvijek...samo smiješak...on će se snaći...odlazimo.
Moja vam je priča nebulozna? Sad zamislite imati posla s tim čitavu noć. Dok vas u zatočeništvu drži Skeletor, pokušava pomoći kućni vilenjak (Dobby), a na kraju vas spasi He-man u liku Dolpha Lundgrena...
@ objašnjenje: Dobby je bio kućni vilenjak obitelji Malfoy kojeg je Harry oslobodio njegovog ropstva. Želite li saznati pobliže o tome, preporučam vam odlazak u najbližu knjižnicu i posudbu knjiga iz serije o Harry Potteru. Ja sam blago rečeno ovisnica o istima. Što je očito. Da...
Pozdrav od fizičarke!
Post je objavljen 22.02.2009. u 22:21 sati.