Već danima moj muž i ja uzalud pokušavamo uhvatiti nekoliko minuta za popodnevni drijemež. Naime, upravo iza 4 popodne, jedan od naših susjeda počinje s renoviranjem stana. Ne traje dugo, taman toliko da čovjek odustane od pokušaja da nakon posla malo odmori dušu i tijelo. Najkasnije iza 6 sve utihne. Možda čovjek prati Najslabiju kariku ili ima neka druga pametnija posla.
Anyway, tako je bilo i u subotu! Točno u 4.10. počelo je s čukanjem. Nedugo zatim zvuk nekakve bušilice počeo se moćno probijati kroz zidove. Potom red struganja, red čekićanja. U međuvremnu je netko pozvonio na vrata. I tri puta se oglasio telefon. Iz stana iznad nas galopiranje razigrane djece... Naposljetku smo odustali od ideje da odrijemamo te smo se umorniji nego kad smo legli, ustali iz kreveta.
Nije to, naravno, sve. Svoju sudbinu života u zajedničkoj zgradi dijelimo s ljudima koji otkinu bravu na ulaznim vratima kad nemaju ključ. Drugi, pak, svojom kramom (starim namještajem, građevinskim otpadom, sanitarijama) uredno i sistematično zatrpavaju podrum i zajedničke prostorije. Bože moj, pa tko će drlog teglit do prvog kontejnera ili plaćat kome prijevoz do deponije smeća? Treći u hladna zimska jutra običavaju ostaviti upaljene automobile pod prozorima svojih susjeda dok oni doma ne završe s doručkom. Kad se nakon petnaestak minuta vrate, eto čuda, auto topao k'o duša, a naša spavaća soba (stan nam je na prvom katu) ugodno ispunjena ispušnim plinovima.
Imali smo susjeda pekara. Tjednima je uzalud u 3.30 ujutro pokušavao upaliti svoj dotrajali auto. Turiranje, štekanje ključem, grcanje motora znalo se katkada odužiti i na 10-15 minuta. K'o za vraga uvijek je na kraju uspijevao upaliti auto, što mu je davalo nade da će mu to i sutradan poći za rukom. Neki naši susjedi svojim opušcima cigareta redovito ukrašavaju naše zajedničko stubište, drugi reklamne letke iz svojih sandučića hladnokrvno iskipaju na pod sigurni da će netko počistiti iza njih (premda ispod sandučića stoji kutija za papir)...
Ma, ima toga još koliko hoćete, ali dosada ste vjerujem već stekli predodžbu o tome što želim reći, zar ne?
Želim reći da smo okruženi mnogim samoživim, sebičnim, nekulturnim ljudima. Ali želim reći i to da nas takvi naši bližnji, unatoč tome što su asocijalni i primitivni, ipak imaju čemu naučiti. Naime, čovjek nije uvijek siguran što želi biti, ali najčešće zna što ne želi biti. Ja, primjerice, ne želim biti kao oni! Ne želim igrati njihovu igru. Između ostalog i zato što to od mene očekuju. Da im zvonim na vrata i s njima zapodijenem svađu. Samo me čekaju...
Jednom su nekog grčkog filozofa pitali: "Zašto uvijek pozdravljaš svog susjeda? Ne vidiš li da ti ne želi odzdraviti?". Na to im je filozof odgovorio: "Ako se on nedolično ponaša, to mi ne daje pravo da se i ja tako ponašam."
Ta je izreka s godinama postala i moj životni moto, tako da više ne dopuštam da tuđa nepristojnost i nekultura bude alibi i opravdanje za moju nepristojnost. Jer za nečije tuđe ponašanje ne mogu odgovarati, ali za svoje... to svakako moram i želim!
Post je objavljen 22.02.2009. u 19:55 sati.