Mladen je još u ranom djetinjstvu otkrio majonezu. Od jedne sasvim obične (tj. posebne) salame učinila je poslasticu kakva se rijetko sretne. Često je od tada za njom posezao; svaki bi obrok obogatio tim čudotvornim dodatkom. I uvijek ju je imao uza se. Jer bojao se i pomisliti što bi bilo da negdje mora nešto pojesti, a nje nema u blizini.
Iako su svi govorili da je to što radi pretjerano, Mladen se s njima nije slagao. Jer nije osjećao nikakave loše posljedice onoga što su svi nazivali prekomjernim uživanjem. Tjelesna težina – idealna, kolesterol – daleko ispod dopuštene granice, psihičko stanje – super!
Doduše, postojali su trenuci u kojima život ne bi bio tako lijep kako bi on želio. Svi imamo takvih dana, uostalom. Ali, Mladen je znao kako pobjeći od straha, nesigurnosti i depresije. Samo bi zavukao ruku u torbu i izvukao lijek u žutoj tubi. Jedan zalogaj bio bi dovoljan da ga vrati na ono što je smatrao pravim putem i idealnom putanjom. I pjev ptica postao bi glasniji, a sunce žutije (!).
Jednog dana – nažalost, Mladen se sada više ne sjeća kojeg – dogodilo se nešto čudno. Strašno i prekrasno u isto vrijeme. Sjedeći na zahodskoj školjci, osjetio je toliko poznat i drag miris. Nije mogao vjerovati svojim čulima. Jer, i boja je odgovarala. Jednostavno je morao umočiti prst u tu nevjerojatnu masu i prinijeti ga ustima. Nije se prevario.
Od toga dana Mladen je u vece odlazio s teglicom. I bio je jako zadovoljan sobom.
Post je objavljen 21.02.2009. u 21:26 sati.