Sama...sama hodam ulicama...nigdje nikoga...
okrrenula sam se hrpu puta oko sebe...a sve je bilo tako pusto...nema cak ni macke na cesti nicega...samo ja...
Hodala sam krzo hladnocu i osjecala je cijlim tijelom...sama sam bas kao i ovaj grad...ponekad se netko pojavi onako iz sjene ,dosapne nesto...ali opet za trenutak nestane i opet sam sama...
Mislima mi plove razni ljudi...svi udu-izadu...i tako danima,nocima...
u srce mi udu samo rijetki...ostave trag...na mom licu...malu suzu koja je i veceras potekla...
Ni sama ne znam zasto je potekla...mozda zbog samoce,mozda zbog boli...a mozda jednostavno zbog hladnoce...
ali nije vazno bila je tu...uz mene kad nikoga nije bilo...i uvijek je tu...kad god mi zatreba netko ona se pojavi...onako iznenada...kao vjerni prijatelj koji prica mom srcu...
prica mu price koje srce vec zna...ali ono suti...
ne zeli priznati da boli...ne zeli priznati da je svaka njena rijec kao mala iglica...ne,ne zeli...
ne zeli priznati da je u pravu...ne,jer srce nikad ne grijesi...
a one i dalje pricaju,pricaju...pricaju...
srce nikad reci nece,ali ce suze uvijek onako tiho,tiho...saputati..
Post je objavljen 21.02.2009. u 00:00 sati.