Sada kad je nastupila rutina dojam je veče euforije prije samog zbivanja nego dok su tih deset sati tekli. Iščekivanje, planiranje, primisli što bi još tome dalo punoću ovaj puta su lijepše i draže. Kao da je bilo isforsirano. Ili je ovo samo šok što je gotovo. Ili sam ja previše postala dio hvatanja trenutka koji onda preplavljuje.
Zanimljivo je čuti dok prolazite pored ljudi dijelove njihovih razgovora. Tako su tri šezdeset do sedamdesetogodišnjakinje stajale i čekale zeleno kao i ja i pričale. Zapravo jedna od njih je uvjeravala druge dvije da još uvijek nije ostala "bez" i da je to moguće. Druga je u nevjereci davala argument da je još prije par godina ta ista rekla da "nema više", a treća je dala konstataciju da ak je mogel Rogoz u devetesetima, što ta nebi mogla sa trideset godina manje. Bilo bi nepristojno da sam se okrenula pogedati im lica, ali sam ih propustila ispred sebe, jer ovaj puta meni se još manje žurilo. Nespojiva tema sa figurama tih žena.
Zamiljivo je bilo stajati u redu i na Kamenitim vratima kako bi kupila svijeće i zapalila za one kojima bi taj moj čin nešto značio. Neću uplitati u ovo svoj stav prema vjeri i njihovim slugama, ali časna prodavačica ima zanimljiv posao. Nisam nikada prije naišla zapravo na toliko ljudi ispred sebe ali je i nevjerojatno kako je i lijepo i tužno što je vjera. Bilo je tu zapisivanja mise za novi posao, za dobar brak, da uspije projekt, za djecu, za sve što bi uz njihove molitve i molitve drugih učinile da se ostvari težnja. Časna prodavačica sve je revno bilježila čak je i licem i osmjehom kada bi čula za što se moli kao rekla, ma to je mačiji kašalj. Samo što ne kaže ostvareno tada i tada.
U kafićima je uvijek zanimljivo. Nadasve je to bilo danas. Dva konobara imala su zanimljivu komunikaciju. Međusobno su se "častili", ali ton nije bio neugodan već blago povišen tako da čujete, a zapravo i ne ako ne želite. Koliko je puta onaj što raznosi zanemario puni stol jer je pričao sa poznanikom u prolazu. Koliko on nema pojma skuhati kava, tko se kome uvlači u guzu da bi radio smjenu po volji. Koliko je puta duže tko za koga radio. tko je podijelio višak, tko nije. Uglavnom kao da ste u kazalištu, a ne u kafiću. I dva sata kasnije prolazeći ponovo onuda isti glumci, ista tema, samo druga publika.
Zamiljivo je bilo. Ima toga još: prodavačica koja je totalno zanemarila moju prisutnost ili sam ja postala sjena pa je kolegici ispričala kako je vratila obleku iz dučana skupa sa cipelama i torbicom koju je posudila za veče prije. Al ih je dobor proluftala. Pa mogla bi ovdje do ponedjeljka tipkati i još bi toga bilo. Pogotovo sa placa i ribarnice, ali možda kojom drugom prilikom.
Post je objavljen 20.02.2009. u 19:40 sati.