Svaki dan, ili svaki put kad sam vani, primjetim nešto novo.
Evo, napokon, saga i o javnim wc-ima.
Ja ih ne koristim, izbjegavam ako ikako mogu, i još nisam bila nigdje. Ali sam slikala.
Javnih wc-a ima na svakom koraku, i oni izgledaju ovako:
da, to je ona kućica na trotoaru. Ulaz se ne plaća, unutra je samo školjka i mali, nazovimo ga tako, lavandin za oprati ruke. Ono, gurneš ruke i onda se voda pusti da ih opere. Tako mi pričali. Nisam probala.
U parku Monceau, jednom od najljepših u gradu (ako ta titula uopće postoji, jer su ama baš svi prekrasni), i wc-i su ipak ljepši.
Ovo je za odrasle:
a ovo je za djecu (odmah pored ogromnog dječjeg igrališta):
Malo sam virnula, čisti su
U restoranima, toaleti su ponegdje spartanski mali, ponegdje raskošni, ali čisti i sa svim potrebnim priborom.
U nekim naseljima ne postoji upozorenje niti bilo kakva mogućnost da ljudi kupe ono što psi ostave iza sebe. Ali, sve češće ćete naići i na ovaj znak:
i to se, svakako, poštuje.
Metroi su posebna priča, kako sam već negdje rekla, ispod zemlje su mali gradovi. Uredni su, čisti, nema buke i nema smrada. Ovo je recimo metro stanice Louvre, nisam mogla drugo nego slikati jer su stavili replike:
A kad izađete iz vlaka, obično vas dočeka glazba. Moram reći da su mi ovi Rusi sa svojom muzikom natjerali suze na oči:
Ma, što Francuzi znaju što je slavenska duša
Po gradu ima jako puno fontana pitke vode koje više nisu u upotrebi, ali su ostale kao lijepi simbol dobročinstva. Naime, 1840. godine, Englez Richard Wallace (veliki frankofil) dao je izgraditi 50 ovakvih fontana u siromašnijim dijelovima Pariza:
Još malo detalja:
cvjećara (slabije opremljena, ajmo tako reći):
dio kata u unutrašnjosti trgovačkog centra na La Defanse:
šarolikost ulica (nikako ne mogu otkriti što piše, ali me podsjeća na jednu biiiip riječ)
benzinska pumpa:
detalji na zgradama:
a ovaj je unutra (i da, pravi francuski balkon)
I na kraju zaključih:
kad uživam ja, zašto ne bi i oni
Post je objavljen 19.02.2009. u 21:31 sati.