Marketing
opet u/o ukrajini i lavovu
Da smo zašli duboko na istok bilo je vidljivo prema stanju autobusa koji je došao po nas (godina proizvodnje - najkasnije 1975., zemlja podrijetla - Rusija, boja - bijela sa širokom tamnoplavom prugom po sredini i nekoliko hrđavih dodataka). Auditivno se to moglo odrediti prema mješavini slavenskih jezika koju je koristilo još troje-četvero putnika osim nas. A bilo je i olfaktivnih pokazatelja.
Ali, sve smo to već prošli i bili smo spremni na sve. Osim na putnicu koja je odjednom došla do mene i pitala me imam li što protiv da svoj oveći paket stavi baš ispod mog sjedala. S čuđenjem i oklijevanjem rekao sam da nemam, a zatim se premjestio.
Bili smo prvi na redu za ulazak u Ukrajinu, ali smo i opet čekali. Kad su napokon pokupili naše putovnice, rečeno nam je da smijemo na vece ili zapaliti cigaretu. Pa smo otrčali obaviti i to. Još smo malo čekali, a onda se pojavila stroga ukrajinska pogranična policajka, koja nam je na tečnom ruskom objasnila kako postoje neki problemi s našim vizama. Ispostavilo se da Kaša (državljanka Poljske) i Sonja (državljanka Njemačke) imaju obične vize, a ja službenu, pa me je pitala zašto je to tako. Predložio sam joj da nazove ukrajinsko veleposlanstvo u Zagrebu i pita njih. Za trideset sekundi dobili smo putovnice i jurili prema Lavovu. U odnosu na vozni red, kasnili smo samo dva sata.
Draga Mikla rezervirala nam je stan u kojem smo odsjeli za posljednjeg boravka u Lavovu i vlasnica nas je s nestrpljenjem očekivala. I mi smo s nestrpljenjem - po već tko zna koji put u posljednjih nekoliko dana - iščekivali tuš (stan je u dijelu grada koji ima vodu 24 sata na dan!) i krevet.
Probudili smo se oko podneva i krenuli u šetnju dobrim starim Leopolisom. Plošča Rynok, gradska vijećnica, Prospekt slobode, opera,...
I - napokon - Visoki zamak, koji za svih svojih boravaka u Lavovu nisam posjetio. Do njega vodi park, koji je, pretpostavljam, ljepši u bilo koje drugo vrijeme. Ili je bijel, pod snijegom, ili je zelen i rascvjetan, ili šaren i pun otpalog lišća. Kad smo mi njime prolazili, bio je samo blatan jer se pod nedavno probuđenim suncem sav snijeg brzo otopio.
Do Visokog zamka vodi više od dvjesto stepenica i zavojita staza oko brda, a prvo što se vidi pri dolasku na ono što sam smatrao ciljem je visoki odašiljač. Zatim slijedi ostatak nekoga starog kamenog zida i objašnjenje da je upravo taj zid - zamak koji sam želio vidjeti! Naime, u tko zna kojem stoljeću, nakon tko zna kojeg požara u Lavovu, donesen je zakon da se kuće ne smiju graditi od drveta, pa je prazni zamak iskorišten za obnovu izgorjeloga grada.
Ali se s vrha brda pruža odličan pogled na grad, a vije se i ukrajinska zastava, ispod koje se ne može ne snimiti fotografija.
Na kraju, naravno, večera u Nostalgiji (basturma i salo nakon dugo vremena!), a kava, čaj, sok, pivo, konjak, votka,... u Mazohu (konobarice su Bogdana istukle po guzi, a mene tek okovale), Kryjivki (pucali smo u metu sa Staljinovim likom), Dzigi ("najobičnija" izložba suvremenih skulptura).
I brzo na vlak za Užgorod.
Post je objavljen 12.02.2009. u 12:02 sati.