Ljubav i zajednica liječe i preveniraju depresiju
U društvu se sve češće susrećemo s neopravdanom nervozom, tugom, povučenošću, izoliranošću. Crna kronika preplavila je medije, a nerijetki su i suicidi. U svagdanjoj žurbi sve je manje vremena za susjeda, prijatelja, dijete, a mnogi se udaljavaju jedni od drugih. Tako svaki čas netko na poslu, u tramvaju ili čak u krugu obitelji izjavi da je u »depri« i da ga se pusti u miru. Često se čuje kako netko nema volje ni za što, u nekom je beznađu, u strahu. Prema pojedinim istraživanjima, depresija se smatra četvrtim najvećim zdravstvenim problemom u svijetu. S nedavnog skupa psihijatara u Mostaru istaknuto je da svaki četvrti stanovnik na ovim područjima ima anksiozni ili depresivni poremećaj. O depresiji i drugim poremećajima te kako ih nadići govori psihijatar dr. Igor Filipčić koji je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu završio poslijediplomski studij iz psihoterapije, znanstveni poslijediplomski studij u području biomedicine i zdravstva te doktorski studij o temi »Učestalost depresije i utjecaj liječenja depresije na kvalitetu života bolesnika koji boluju od kroničnih somatskih bolesti«. Specijalistički ispit iz psihijatrije položio je 2002. na Klinici za psihijatriju u KBC-u Zagreb, gdje i danas radi kao psihijatar. Trenutno je na supspecijalizaciji iz biologijske psihijatrije. Autor je većeg broja znanstvenih i stručnih radova iz područja psihijatrije te sudionik i predavač na brojnim domaćim i stranim znanstvenim skupovima. Član je brojnih stručnih udruga te predstavnik mladih psihijatara Republike Hrvatske u Svjetskoj psihijatrijskoj udruzi.
- Depresija se ubraja u najčešće psihičke bolesti suvremenog društva. Kako je definirati i na koji se način očituje, zapravo koji su simptomi?
DR. FILIPČIĆ: Depresija se ubraja u jednu od bolesti koje su najranije opisane u povijesti medicine, a u moderno doba spada u najučestalije psihičke poremećaje. Depresija je u današnje vrijeme, osobito u ženskoj populaciji, postala drugi najčešći zdravstveni problem. Tako u ukupnoj populaciji po učestalosti nalazi se na visokom četvrtom mjestu. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, do 2020. godine depresija bi mogla po učestalosti postati drugi zdravstveni problem u svijetu te vodeći zdravstveni problem ženske populacije. Epidemiološka istraživanja govore da 3 do 4% populacije boluje od težih, dok 1,5 do 2% od blažih oblika depresije. Prevalencija u svijetu iznosi od 12 do 20% u ženskoj, a od 5 do 12% u muškoj populaciji. Žene obolijevaju dva puta češće od muškaraca, a točan razlog takve pojave nije poznat. Pretpostavlja se da tome pridonose hormonske promjene u žena, trudnoće, porodi, naučena bespomoćnost te predodređenost životnih uloga. Svako neraspoloženje ili opravdana tuga ne treba se klasificirati kao depresija. Depresija nije samo neraspoloženje ili tuga, to je poremećaj koji uzrokuje smetnje u osjećajnoj i u tjelesnoj sferi pojedinca. Izaziva duboke patnje oboljelih i većina stručnjaka se slaže da spada u najbolnija životna iskustava s kojima se današnji čovjek može suočiti. Depresivnom naziva se ona promjena raspoloženja koje je bolesno sniženo, a razlikuju se od normalnog po jačini, po duljini trajanja i nemogućnosti da osoba takvo raspoloženje kontrolira. Depresivni bolesnici su slabo raspoloženi, tužni, bezvoljni i pojačano umorni, a bolest se dijagnosticira kada se osoba kontinuirano osjeća žalosna svakog dana, veći dio dana u razdoblju od dva tjedna ili duže i kada je više ništa ne može razveseliti. Simptomi depresije uz sniženo raspoloženje su ravnodušnost, bezidejnost, apatija, pojačana napetost, nemir i razdražljivost. Depresija se iskazuje i poremećajem tjelesnih funkcija. Dominira poremećaj sna, smanjeni ili pojačani apetit, posljedično gubitak ili dobitak tjelesne težine. Uz tromost, opću slabost, iscrpljenost i kognitivnu disfunkciju, najčešće su to slaba koncentracija i zaboravljivost.
Depresija je najčešća u četrdesetim godinama
- U kojoj se životnoj dobi najčešće javlja depresija i kako je prepoznati, odnosno kako pomoći osobi koja je zapala u depresiju? Koliko je danas liječenje depresije moguće i na koji način?
DR. FILIPČIĆ: Depresija se najčešće javlja u četrdesetim godinama života, iako se u 50% slučajeva bolest može pojaviti i ranije, a u dobi iznad 60 godina javlja se u 10% slučajeva. Treba naglasiti da se depresija sve češće javlja u mladih, što povezujemo sa modernim načinom življenja, pritiscima društva i bliže okoline. Zahtjevi svakodnevno rastu a bazične značajke društva kao što su obitelj, zajednica njihovo prihvaćanje, ljubav i potpora postupno blijede i često bivaju zanemarivane. Depresija je često maskirana neprepoznata i neadekvatno liječena jer dolazi u komorbiditetu s raznim kroničnim tjelesnim i drugim psihičkim bolestima. Depresivne se epizode mogu liječiti u gotovo 70 do 80% slučajeva. Bolesnika već na samom početku liječenja treba obavijestiti da je njegov poremećaj vjerojatno nastao kao posljedica međudjelovanja različitih biokemijskih, psiholoških i čimbenika stresa. Treba mu reći da će se u liječenju koristiti i lijekovi i različite psihološke metode liječenja. Liječenje depresije provodi se psihofarmacima, psihoterapijom i psihoedukacijom oboljelih. Osnovu u liječenju depresivnih poremećaja predstavljaju antidepresivi, a ovisno o stupnju poremećaja koriste se i drugi psihofarmaci, stabilizatori raspoloženja, anksiolitici i antipsihotici. Najbolji rezultati liječenja postižu se kombinacijom farmakoterapijskih i psihoterapijskih mjera. Kako bi se postigla adekvatna suradljivost bolesnika, treba upozoriti oboljele na mogućnost razvoja nuspojava pri uzimanju propisane terapije, te da djelovanje antidepresiva nastupa sa latencijom od tri, četiri, a ponekad i šest tjedana. Prva faza liječenja traje četiri do šest tjedana. Kod oboljelih koji reagiraju na antidepresivnu terapiju prva dva do tri tjedna može se uočiti početno poboljšanje, a smanjenje simptoma se događa nakon tri do četiri tjedna. Jedan od glavnih razloga terapijskog neuspjeha je subdoziranje antidepresiva, a učestalo javljanje novih epizoda je najčešće posljedica prijevremenog prekida terapije. Terapija održavanja ili druga faza liječenja traje minimalno godinu dana, lijek se uzima u istoj dozi kao i u akutnoj fazi liječenja, a s ciljem održavanja i sprečavanja pojave nove depresivne epizode. Bolesnici kod kojih se depresivne epizode javljaju opetovano, treba nastaviti s profilaktičkom terapijom minimalno pet godina, a nekad i doživotno. Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina su antidepresivi koji selektivno blokiraju ponovnu pohranu serotonina, radi se o djelotvornim i sigurnim antidepresivima koji se danas preporučuju kao antidepresivi prvog izbora.
Obitelj i Crkva ne dopuštaju izolaciju
- Koliko u liječenju može sudjelovati obitelj, šira zajednica poput Crkve, društva?
DR. FILIPČIĆ: Svaka zajednica, u prvom redu obitelj, ona prirodna, svojom ljubavlju i podrškom pomaže pojedincu da ne upadne u depresiju. I Crkva tu može jako puno pridonijeti i pridonosi. Dovoljno je poći od toga da oni koji redovito pohađaju vjeronauk imaju podršku u svojoj zajednici, jer su oni dio te zajednice šire obitelji. Dakle, Crkva se bazira na međusobnoj ljubavi i zajedništvu i na taj način pomaže osobi koja se povlači u sebe i koja ima stanovite teškoće. Jer depresija je povlačenje u sebe, izbjegavanje društva, samoizolacija. Crkva je na neki način velika obitelj i tu ljudi, uz svoju obitelj, imaju podršku šire zajednice. Kad se pogledaju mladi koji odlaze u crkvu i koji se druže u okrilju Crkve, zamjetno je da se oni izvuku od stanovitih teškoća koje pogađaju ostale njihove vršnjake u populaciji.
Iz svog primjera navodim: dok smo išli na vjeronauk, uvijek se nešto događalo, postojale su neke aktivnosti koje su nas okupljale i okupirale. Družili smo se, posjećivali, netko je uvijek nešto slavio. Zapravo, zajednica nas je držala. I za vrijeme studija imali smo svoju grupu koja je išla na vjeronauk, družila se, raspravljala o svim problemima. Uz to uvijek je netko nekome bliži pa mu pomogne u njegovim teškoćama, sasluša ga, utješi. Iz tih razloga Crkva ima važnu ulogu u psihičkom zdravlju pojedinca.
Novinarsko neznanje o piromaniji
- Proteklog ljeta, a i prije toga, mediji su puni vijesti o požarima koji su izazvali nepredvidive posljedice. Što se to događa u ljudskoj glavi da postane piroman?
DR. FILIPČIĆ: Svakako treba istaknuti da su informacije i članci vezani uz piromane, koji se gotovo svakodnevno objavljuju u našim glasilima, posljedica neinformiranosti i nepoznavanja same bolesti. Piromanija je iznimno rijedak poremećaj, naziv piromani se zlorabi jer pravi izraz je piromansko ponašanje iza čega se krije velik broj kriminalnih i terorističkih radnja, razni oblici osveta, nesavjesnost i nepažnja te od duševnih poremećaja, razni poremećaji osobnosti i alkoholizam. Takve osobe koje se bave spomenutim radnjama, a ne boluju od piromanije, nije potrebno upućivati psihijatru već za njih postoje druge legalne institucije države, jer se u najvećem broju slučajeva radi o kriminalnim radnjama.