U blogovima obično pričam što sam na izletima vidjela i doživjela. Ali red je da kažem što sve radim da bih stigla negdje. Pripreme za izlet počele bi odlučivanjem kuda ću i provjeravanjem koji vlakovi i kada idu do tamo. Za dnevne izlete to bi, više-manje, bilo to: provjerila bih vozni red, zapisala eventualna presjedanja i kompliciranije veze, a u slučaju da vlakovi ne voze prečesto zabilježila bih i vremena polazaka i povrataka. Još bi samo preostalo spakirati moj vjerni ruksak s kojim sam već obišla cijelu središnju Italiju i naviti mobitel da me probudi na vrijeme... U vjerni ruksak stavila bih jednako vjerni Lonely Planet vodič po Japanu, kartu željezničke mreže Kansai dijela Japana (pokupih ju u turističkom uredu na kyotskom kolodvoru, i vrijedila mi je zlata za prokužavanje na koji vlak trebam), futrolu sa sunčanim naočalama, šešir, bocu vode i ponekad nešto za pregristi. S vremenom sam ustanovila da svugdje u Japanu mogu naći kombini, dućan u kojem sam mogla kupiti gotovu hranu i mlijeko.
Nastojala na odredište doći prije 10 ujutro, a i ranije ako može, da bi mi ostalo dovoljno vremena za pošteni obilazak. Na obilascima bih potrošila i punih 8 radnih sati, često samo usput pregriznuvši nešto iz kombinija jer mi se nije dalo snalaziti po nepoznatim restoranima. Kako u Japanu nemaju ljetno vrijeme, mrak navečer pada dosta rano, u proljeće i jesen mrači se već oko 18 sati, pa bih obično tada i završavala svoj dnevni obilazak. S druge strane to znači da je već u 6 ujutro dan, pa nikad nisam iz stana izlazila po jutarnjem mraku, iako bih se često dizala dosta rano, a kad bih hvatala rani vlak za Tokyo iz stana sam kretala već u 5 i pol ujutro. Ovisno o voznom redu vlakova u stan bih se vraćala dosta kasno, ponekad i iza 11 navečer. Dosadu na dugim vožnjama ubijala bih spavajući (omiljena zabava dobrog dijela putnika), prelistavajući snimljene fotografije ili slušajući knjige.
Višednevni izleti zahtijevali su rezervaciju hotela, što sam redovito radila preko interneta. Hoteli su bili tzv. poslovni hoteli, namijenjeni poslovnjacima koji trebaju negdje odspavati između dva poslovna sastanka. Prednost takvih hotela za solo putnika jest da je većina soba jednokrevetna (i majušna, ali to zbilja ne smeta kad vam hotel služi samo kao prenoćište) a hoteli su na par minuta od željezničke postaje i od kombinija u kojem možete kupiti večeru/doručak (doručak je rijetko uključen u cijenu sobe). Kako svaka soba ima svoj čajnik, možete kupiti instant rezance koje samo treba zaliti vrelom vodom i ostaviti koju minutu - omiljeno brzo jelo diljem Japana a i šire. Čekam kad ćemo ih početi uvoziti... ;) Kako nije izričito zabranjeno jesti u sobi, pretpostavljam da svi poslovni posjetitelji rade što i ja - na putu do hotela svrate u kombini, pokupuju hranu, čekiraju se, odu u sobu, stave kuhati vodu, otuširaju se i presvuku u yukatu (pamučnu kimono pidžamu koja vas čeka u sobi) i papuče, preliju rezance vrućom vodom, otvore piće po izboru i pijuckajući vrte programe tražeći nešto za gledati dok jedu rezance. Uz pidžamu u hotelu dobijete i (malu, ali takve su i inače japanske) četkicu za zube, jednokratnu porciju paste za zube, pa čak i češalj, tako da sam od toaletnih potrepština trebala nosila samo vlastitu četkicu za zube i dezodoran. Nedostatak ovih je hotela što ste često jedino žensko u zgradi i što, iako naručite sobu za nepušače, obično završite u sobi koja bazdi na dim. No nije to ništa što pola sata vjetrenja dok ste u dućanu ne može riješiti.
Zbog gratis pidžame i toaletnih potrepština, za jedno noćenje jedva da bih trebala što dodati u vjerni ruksak. Za dulje izlete sam sve potrebno uspješno potrpala u dodatnu torbu za skutnik. Jedini put kad sam morala uzeti kuferić koji mi je bio kabinska prtljaga na putu u Japan bilo je za moj rekordni jednotjedni izlet u Tohoku, tri dana dulji od dotad najduljih izleta.
A što bih radila vikendima kad nisam bila na izletu? I to bi se ponekad dogodilo... najčešće subotama kad bi popodne bio laboratorijski skup na kojemu sam trebala gledati postere i postavljati pitanja na engleskom te slušati ponekad jedva protisnute odgovore, ili nedjeljama nakon napornog izleta subotom. Naravno, ponekad mi vrijeme ne bi bilo naklonjeno - uporni pljuskovi znaju zagorčati dulje obilaske, pa kad bi prognoza bila neumoljiva najčešće sam mijenjala planove. Čak i tada bih skoknula na pola dana po gradu, jer sam ustanovila da ako ostanem u stanu samo kunjam i vrijeme mi prođe da i ne primijetim kako. Naravno takve dane bih iskoristila i za pospremanje i pranje, iako sam to (pogotovo pranje robe) većinom radila radnim danom. U vruće ljeto čak se i posteljina osušila za čas. Peglala sam kao prava japanska domaćica - na podu. Mogu reći da sjedenje i peglanje na podu zbilja potiču na redovito metenje dotičnog.
Post je objavljen 05.03.2009. u 16:05 sati.