Nalazila sam se u svijetu između sna i jave. U dubini mog uma sam znala da je sve ovo zapravo san, ali jedan djelić mog mozga je bio toliko tup i izdvojen iz svoje funkcije da je želio da ovo ne bude samo običan san. Naime, osjećala sam se božanstveno. Nevjerojatno smireno i bestežinski. Nisam osjećala svoje tijelo niti sam ga uopće bila svjesna. Ali u snu sam se osjećala itekako živo.
Plutala sam u dubokoj masi ništavila, a prozirni valovi su zapljuskali s svake pojedine strane. Preko očiju mi je bila crna nevidljiva marama zbog koje sam vidjela samo crnilo oko sebe. Bilo mi je hladno, ali začudo- ta hladnoća mi nije smetala. Naprotiv, davala mi je nekakvu nerazumljivu snagu koju ni sama nisam mogla objasniti. Sve oko mene je bilo mirno i tiho. Nisam čula niti jedan zvuk osim ravnomjernog kucanja mog srca.
A onda…Poput iznenadne kiše, zaslijepio me dobro poznati miris. Njegov miris.
Obuzeo je moje tijelo poput morfina i nije mi dao mira. Odjednom se plutanje zaustavilo, a marama je lagano pala s mog lica. Dva para prekrasnih očiju su me promatrali. Nesvjesno, nasmiješila sam se.
Nagnuo se prema mom licu u naglom pokretu, a njegov miris se povećao. Osjećala sam se omamljeno, nisam bila svjesna ničega osim njega. Unatoč omamljenosti, uspjela sam primijetiti da mi se približio, a rumene usne je lagano otvorio kao da se sprema nešto reći…
U tom trenutku sam se probudila.
Pospano sam otvorila oči i zahvalila se u sebi što je svijetlo u sobi prigušeno. Mrzila sam jako osvijetljene prostorije ujutro, barem dok se u potpunosti ne razbudim.
Trebalo mi je nekoliko sekundi da se ponovno prisjetim da se nalazim u staroj bolničkoj sobi, a ne u udobnosti svoje mirne sobe.
Protrljala sam svoje oči, pažljivo pazeći da mi cijev za infuziju ne zasmeta.
Ugrizla sam se za donju usnu.
Igle. Krv. Bol.
Tri riječi koje ne volim čuti što se tiče bolnice. Kao mala sam bila čest gost jer sam dosta puta bila bolesna. Od žutice do gripe. Medicinske sestre su me već zapamtile koliko sam tamo stalno dolazila, a bez obzira što sam ih skoro sve odreda poznavala- i dalje sam mrzila bolnice.
"Mmm…M-Maddy?"
Lecnula sam se na zvuk svog imena i pogledala ulijevo otkud je glas potekao. Nekoliko puta sam trepnula očima, a onda teško izdahnula kroz usta.
"Mitch.",progovorila sam. Grlo mi je bilo suho.
Moj dragi prijatelj je sjedio na ofucanom naslonjaču koji su se često znali nalaziti na hodnicima operacijskih hodnika gdje su obitelji pacijenata znale ostati i prilegnuti na njima, čekajući svoje najdraže da im se vrate živi i zdravi.
Sudeći po njegovoj zgužvanoj modroj košulji, raščupanom kosom koja je stršila na sve strane i malenim crvenim crtama po licu koje su stvarale oblik njegovog ručnog sata- Mitch je prespavao noć ovdje. U bolnici. Uz mene.
Sama pomisao na to mi je raznježila srce i omlitavilo čitavo tijelo od ugodnog osjećaja. Iako sam znala da je Mitchu stalo do mene, svejedno bi me iznenadila pojedina ljupka gesta mojih najdražih ljudi.
Mitch je protrljao oči u umornom zijevanju i rastegnuo se u naslonjaču. Zatim je pogledao u mom smjeru i nasmiješio se. Uzvratila sam mu osmijeh.
"Dakle…Medonjo, izgledaš užasno."
Pukla sam u gromoglasan smijeh od kojeg sam dobila slabe bolove u trbuhu, ali zanemarila sam ih. Mitch mi se pridružio u smijanju, a onda dovukao drvenu stolicu koja se nalazila kraj prozora i sjeo na nju, odmah kraj mene. Prizor njegovih toplih očiju me odmah razveselio.
"Onda, kako se osjećaš?",upitao me, gledajući u infuziju. "Boli li te?"
Dala sam mu mali zahvalan smiješak i odmahnula glavom. "Ne, ako ne razmišljaš o tome."
"Čudim se koliko jedna osoba može biti toliko gluha da ne čuje trubu automobila.",frknuo je nosom. "Ali ipak. To si ti."
Suzila sam oči uz smiješnu grimasu. "Pa, oprosti vaše Savršenstvo. Idući put ću se potrubiti slomiti više kosti ili možda lubanju."
Nasmijao se na moj crni humor. Svoju toplu ruku je položio na moje hladno čelo. Godilo mi je to.
"Idući put ću se potruditi da se to ne dogodi, Medonjo. Ne želim te izgubiti."
Oči su mu zasjale, kao da je napravio čvrstu zakletvu u svoje riječi. Podigla sam lijevu ruku prema njemu da bih ga štipnula za obraz, a on se nasmijao mom nespretnom pokušaju.
"Ne govori gluposti, Witch. Nećeš se ti mene tako lako riješiti.",potapšala sam ga po dlanu. "Progonit ću ja tebe u tvojim snovima."
Nasmijali smo se našem uznemirujućem vicu, ali barem sam osjetila da je atmosfera opet ona stara, kao uvijek. Pričali smo još nekih desetak minuta, a onda je naišla medicinska sestra koja mi je došla promijeniti infuziju. To je bilo mučenje.
Napravila sam odvratnu grimasu kada mi je skidala cjevčicu i kada sam osjetila iglu ispod svoje kože. Dlačice na zatiljku su mi se automatski dignule i znoj je oblijepio moje čelo. Mitch je to primijetio pa potapšao za nogu u znak ohrabrenja. Baš. Kao da će mi to pomoći.
"Evo, gotovo.",sestra je stavila novu bocu infuzije i pogledala me svojim sivim očima. "Još samo ova boca i možeš doma, mlada damo."
"H-Hvala.",promucala sam. Ona je klimnula glavom i napustila sobu, ne pogledavši u Mitcha. Olaknulo mi je. Hladan znoj se i dalje cijedio niz moje čelo pa sam zamolila Mitcha da mi dohvati papirnatu maramicu.
"Mad, to je samo mala iglica.",objašnjavao je kao da sam malo dijete. Uzeo je maramicu i dobrodušno mi počeo brisati ostatke znoja s čela. "Bože, mokra si kao da si satima bila na kiši!"
Nakratko me pogledao kao da želi proučiti moje lice, a onda dodao uz smijeh: "Ti nisi normalna."
Samo sam prevrnula očima i pogledala na drugu stranu. Stvarno mi se nije dalo raspravljati o tome jesam li ili nisam pripadnik ovog svijeta. Moja kosa mi se polako počela skupljati u prljave pramenove što je znak da joj je hitno potrebno pranje. Pomisao da ću uskoro biti u svom dragom domu i pod svojim tušem iz kojeg teče osvježavajuće hladna voda me privlačila više nego išta drugo.
* * * *
Poslije su mi poslije došle mama i Beth, a malo kasnije me ugodno iznenadila moja draga Lana koja je s sobom dovela Lynn i Amber. Bila sam presretna što sam ih sve imala kraj sebe.
Nespretno sam ih sve tri zagrlile kada su mi prišle kraj kreveta. Soba mi je sada djelovala puno ugodnija, nego kada mi je jedino društvo bila stara televizija ili slušanje kap-kap infuzije u boci.
Lana je sjela na moju desnu stranu, a Lynn na lijevu. Amber je približila drvenu stolicu kraj mog kreveta da mi može biti bliže. Malo sam podignula glavu da bih ugledala kako mama posprema moju znojnu pidžamu koji mi je maloprije pomogla svući s mene. Nevjerojatno koliko je početak ljeta postao grdno vruć. Beth je sjedila u starom naslonjaču u kojem je jutros sjedio Mitch i čitala neki stari časopis koji je uzela iz čekaonice.
"Nadam se da ti ne smeta što nas je danas malo više.",iz misli me prenula Lana, dlanom prešavši po mom obrazu. Ta gesta je bilo toliko prijateljska i draga da nisam mogla odoljeti osmijehu. Pogledala sam u njene prelijepe zelene oči, a zatim pogledom prešla po Lynninom nasmiješenom licu i Ambreinom slatkom osmijehu.
"Nikako.",glasio je moj odgovor. "Dapače, sretna sam što vas je više."
Izgleda da je taj odgovor Lana i očekivala jer me polagano uhvatila u prijateljski zagrljaj, pokušavajući izbjegnuti zloglasnu infuzijsku iglu. Izgledala je smiješno kada je komentirala da je to sasvim nepotrebno s obzirom da sam u sasvim odličnom stanju.
"Mah, ne bih se baš s tobom složila.",rekla sam joj. "Kladim se da mi je kosa katastrofa."
"Pa dobro, možda bi ti dobro došlo kupanje i cjelokupno usavršavanje da te vratimo u tvoje prvobitno stanje, ali izuzev toga- blistaš.",našalila se Lynn.
Pogledala sam ju suznih očiju i nasmijala se. "Baš ti hvala, Lynn."
Slegnula je ramenima. "Hej. Za to služe prijateljice, ne?"
Sve tri smo se potom veselo nasmiješile, a zvuk naših zajedničkih osmijeha je bio pravo olakšanje i jedini zvuk koji me privlačio nakon ovih mukotrpnih (barem za mene) dana u bolnici. Zvuk je bio ljepši od bilo kojeg simfonijskog orkestra.
Nastavile smo ugodno pričati, a onda nakon nekoliko minuta koji su se meni činili kao sati, mama je prišla mom krevetu jer su one i Beth odlučile otići i ostaviti me u lijepom društvu svojih prijateljica. Mogla osjetiti slabu tugu u njenom glasu dok je izgovarala te riječi. Znala sam svoju majku i suviše dobro da bih znala da joj naši rastanci teško padaju, pa makar znala da će me ovako i onako sutra ponovno vidjeti.
"Čuvaj mi se, beba.",rekla je mama i poljubila me u čelo. "Volim te."
Blago sam ju uhvatila za zapešća i poljubila dlan njene ruke. "Volim i ja tebe, mama."
Oči su joj se ispunile suzama iako je to htjela sakriti iza slabašnog smiješka. Majke ponekad stvarno znaju biti predvidljive i sentimentalne. Ali ja sam svoju obožavala bez obzira na sve.
Moje prijateljice su taj prizor promatrale u tišini, ali svaka na svoj poseban suosjećajan način.
Mama se odmaknula i na njeno mjesto je došla Beth, ali s njom nisam imala previše problema. Imala je monoton pogled na licu kao da se uopće ne nalazimo u bolnici, nego u našem dnevnom boravku i sada smo upravo pogledali naš najdraži film i pojeli svu zdjelu kokica i samo čekamo koja će nam iduća brilijanta ideja pasti na um.
Lagano me poljubila u obraz i dala kratki zagrljaj koji mi je bio poput rijetkog blaga jer znajući Beth, ona se nije voljela previše grliti.
"Vidimo se opet, Mads.",rekla mi je i namignula. "Budeš ti uskoro izašla odavde. Samo broji ovce."
Nisam mogla odoljeti pa sam se glasno nasmijala na njenu foru i time olakšala situaciju. Lana, Lynn i Amber su se pozdravile s mojom mamom i sestrom, a onda kada su otišle- nastavile smo brbljati. Kraj naše sobe nam je uvijek prolazile medicinska sestra srednjih godina i upozoravajući nas na sat.
Negdje oko pet navečer, ponovno je došla i pokucala na vrata sobe i upozorila nas da je vrijeme posjeta uskoro pri kraju.
"Okej, okej.",rekla je Lynn u njenom smjeru, a zatim se brzo okrenula prema meni. "Samo da ti još kažem kako je glavni šef jako zadovoljan sa mnom i možda će mi ponuditi punopravni posao ako nastavim ovako dobro raditi kao dosad."
Od te vijesti, usta su mi se raširile u sretan usklik.
"Aaaaa, Lynn! Pa to je odlično!",rekla sam, ne obazirući se na slabe bolove u glavi i trbuhu izazvane od mog pretjeranog oduševljenja. "Ma sigurno će dobiti posao!"
Amber me zatim pogledala svojim lijepim očima i slabašno se nasmiješila. "Um, moram ti nešto reći."
"Reci."
Pogledala je u pod kao da ju je sram. "Um, pošto si završila u bolnici, čula sam da gospođa McKellers traži zamjenu za tebe, odnosno barem dok ti ne ozdraviš jer te ne želi mijenjati za nikog boljeg. I…pa, znaš da volim knjige. I mislila sam da je dobra ideja pa sam se..ovaj, prijavila."
Veselo sam se nasmiješila, podignuvši ruku da uhvatim njenu. "Amber, pa to je jako lijepo. I jesi li primljena?"
Klimnula je glavom uz smiješak. "Već sam počela raditi tamo, stvarno mi se sviđa. Ovaj, nadam se da ti ne smeta? Dobit će posao natrag čim se vratiš."
"Ma u redu je. Drago mi je da ako već moram imati zamjenu, onda da si to ti."
Amber mi se približila i nespretno zagrlila, ali vrijedio je njen zagrljaj.
"Hvala, Maddy.",potiho mi je šapnula u uho.
Posjete su završile pa su nažalost morale otići, nakon što nam je medicinska sestra po treći put došla i napomenula nam to. Već mi je polako išla na živce.
Jela sam svoju večeru uz tihi zvuk stišane televizije jer je na programu bio akcijski film pa nisam htjela uznemiriti ostale pacijente u susjednim sobama. Jela sam prepečenac s marmeladom koji sam upotpunila malom šalicom toplog mlijeka. Sasvim dovoljno.
U pola devet navečer su se svijetla polako počela gasiti, ali nisam imala namjeru spavati bez obzira što mi je glavna dežurna sestra zabranila gledanje televizije i što je zatvorila sve rolete u sobi. Potiho sam opsovala u svoju bradu, ali okrenula sam se na drugu stranu samo da ne gledam njenu odvratnu facu. Nisam ni bila svjesna da me zapravo hvata lagani umor, što od današnjeg dana što od napetog iščekivanja povratka kući. Malo po malo, kapci su mi se polagano zatvarali i otvarali dok se napokon nisu do kraja zatvorili i ja sam otplivala u beskrajni svijet mašte. Ponovno sam sanjala onaj isti san kao i jutros.
* * * *
Nisam bila sigurna koliko je točno sati bilo, ali rekla bih da je bilo negdje između jedan i dva ujutro kada sam osjetila potrebu za hladnom tekućinom. Uhvatio me znoj i lagana drhtavica, ali to nipošto nije bilo uzrokovano mojim snom. Ili možda je? Odbijala sam tu opciju jer nisam dopuštala svojim mislima da njega okarakteriziraju na nešto loše.
Lagano sam se podigla na laktove i sjela u sjedeći položaj na krevet. Znoj se cijedio s mog čela, ali nisam ga trudila obrisati. Jezikom sam prošla po svojim suhim usnama i ustanovila da imaju ispucale rupe. Bila sam žedna.
"Sestro.",nastojala sam da mi glas ne bude previše glasan. "Sestro!"
Nije bilo odgovora. No, moje uši su čule neki zvuk iz sestrinske blagovaonice. Sigurno zvuk televizora ili možda radija. Bilo je onda beskorisno vikati i probuditi cijeli hodnik ako od toga ništa neću postignuti. Teško sam izdahnula i počela psovati sve i svašta, počevši od medicinskih sestara do dosadnih infuzija. Rukama sam uhvatila svoju glavu, pokušavajući se sabrati. Mogla sam osjetiti teške podočnjake ispod svojih očiju…
Slabašan zvuk sličan šuškanju lišća se čuo u mojoj sobi.
Podignula sam glavu, ali bespomoćno gledajući po mračnoj prostoriji. Pošto nisam mogla vidjeti dalje od svog nosa, sve sam pripisala svojoj nesanici i osjećaju nostalgije za svojim domom.
Možda bih stvarno trebala pokušati zaspati…, pomislila sam.
Ali zvuk se ponovno ponovio i ovaj put sam bila sigurna da sam ugledala kako se tamna sjena u kutu sobe kraj vrata, pomaknula.
Razrogačila sam svoje oči u tami, pokušavajući ugledati ako će se to ponoviti, ali ništa. Bila sam toliko luda da sam odlučila obratiti se toj sjeni.
"Halo? Je li…netko tu?"
Zatvorila sam svoja usta uz grimasu. Sada sam stvarno potvrdila da nisam normalna. Pa tko u zdravoj pameti može biti ovdje u dva ujutro? Umišljam stvari. Osobno krivim infuziju za to.
"Ja sam."
Lecnula sam se na taj glas i začudila sam samu sebe što nisam vrisnula svom snagom i izazvala sveopću paniku time što je neki perverznjak ušao u bolničku sobu maloljetne i mentalne djevojke u dva ujutro. Ali nisam vrisnula. Moje tijelo je reagiralo brže, nego moj mozak. Prepoznao je taj glas i zato ga nije bilo strah. Je li moguće?
"Pokaži se.",kažem zvučeći nalik na one stare glumce iz vestern filmova. "Ovaj…Tko god da jesi."
Isprva se nije ništa dogodilo, a onda se iz tamne i pomalo mračne sjene pojavila blijeda, ali šarmantna muška prilika. Srce mi je poskočilo za jedan trzaj. Da, to je bio on. Edmond.
Licem mi je prošao grčeviti osmijeh pun olakšanja. Međutim, njegovo lice je bilo stvrdnuto u mrtav-ozbiljan pogled. Uz njegov blijed ten, mogao je proći poput mrtvaca. Imajući na umu da se nalazim u bolnici u kojoj stvari poput leševa i mrtvačnica postoje i znajući da od takvih prizora dobivam grčeve u želudcu, skrenula sam misli na nešto drugo.
Za jedno veliko čudo; glavom mi je prošla jedna racionalna pomisao.
"Š-Što ti radiš o-ovdje?"
Prišao je za još nekoliko koraka, a slabašna svijetlost mjesečine je obasjala njegovu cijelu pojavu dajući mi njegovu potpunu sliku. Na sebi je imao dug, crni kaput koji je sezao do koljena, a ispod kaputa sam ugledala tamne traperice finog kroja i lakirane cipele.
Glavom mi je prošla zbunjena pomisao njegove odjeće jer tko nosi crni kaput usred ljeta?
No, brzo sam odmaknula tu pomisao i sačekala da on nešto odgovori. Lice mu je i dalje bilo prelijepo kao i prošli put kada sam ga ugledala; bez ijedne mane. Razbarušena kosa mu je lijepo stajala na mjesečini i davala mu neki poseban šarm. Uhvatila sam samu sebe kako nepristojno dašćem.
Mrkim pogledom je prošao po cijeloj sobi, a potom glasom, tihim poput šapta rekao: "Mogli su barem pobojati zidove. Prljavo žuta boja je polako počela uništavati cjelokupni dojam bolnice."
Nisam ništa odgovorila na njegovu zamjerku na račun bolnice, iako bih mu se u drugim situacijama sigurno pridružila u tome.
Bila sam koliko-toliko sabrana da sam primijetila kako nije odgovorio na moje pitanje.
"Nisam te to pitala."
Njegove oči su se u rekordnom vremenu našle u ravnini s mojima, a od tog prebrzog događaja sam se jako lecnula. Oteo mi se dah iznenađenja.
"Htio sam vidjeti kako si. Mislio sam da to nije zabranjeno.",glas mu je bio mrtvo-hladan i nimalo nije pristajao njegovom lijepom licu iz kojeg sam samo mogla očitati toplinu i ništa drugo.
"Naravno da nije. Ali sumnjam da će te sestre veselo dočekati u dva ujutro."
Kut njegovih usnica se podignuo u maleni smiješak. Očito mu ne smeta moj sarkazam.
"Neću nikome reći ako nećeš ni ti."
Frknula sam uz smijeh, a onda shvatila da mi više nije toliko neugodno kao što je bilo prije. Znoj je gotovo nestao s mog čela.
"I dalje izbjegavaš moje pitanje.",napomenula sam mu, uzevši duboki dah.
Lice mu se ponovno smrknulo, a pogled ovaj put spustio na hladan bolnički pod. Nakon sekunde-dvije, podignuo je pogled prema mom licu i progovorio glasom koji je puno bolje pristajao njegovoj pojavi: "Moramo razgovarati."
Bio je brižan, ali jasno sam prepoznala mrvicu ozbiljnosti u njemu.
Nesvjesna onoga što radim i nimalo mareći što se gotovo nepoznati muškarac nalazi u mojoj bolničkoj sobi u dva ujutro na neznanje nemarnih medicinskih sestara- klimnula sam glavom.
Ovo će biti zapamtljiva noć, pomislila sam prije nego što se približio za jedan korak i pogledao me pogledom od kojeg se krv ledi u žilama, ali srce topi poput meda.
Prije godinu dana, na ovaj današnji datum, napisan je prvi post ove priče.
Iako postevi nisu bili baš česti i blog je skoro doživio zatvaranje- i dalje smatram da Maddy zaslužuje svoju godišnjicu pisanja. : )
Hvala svima koji komentiraju i kojima se sviđa priča. Ne obećajem da će postovi biti česti, ali potrudit ću se napraviti ovu priču uspješnom. : )
Sve vas toplo grlim i još jednom; hvala. *snažno grli*
Puno vas voli,
M.
P.S. Hvala Azri. Smatram te vjernom čitateljicom. ^^ *snažno grli*
Post je objavljen 16.02.2009. u 20:12 sati.