Marketing
fantaziranje...bajka!
Ah ta ljubav!
Ja nemam poima o tome. Zato je ovo bajka. A bajke su meni oduvjek bile drage, samo se bojim da su poput slatkiša. Ako ih se previše konzumira, postaju loše za nas. To je istina, ali ja ipak volim slatko. Mmmmm da bar imam sad bar neki sladoled! A nemam. Šmrc!
A oni su nešto znali. Privlačili su jedno drugo. Voljeli su se potpuno i cjelovito. Ona je voljela sve na njemu, čak i njegove nedostatke. On je osjećao kako sve u njemu zuji, kao da mu cijela unutrašnjost izvodi kolut unaprijed i unatrag svaki put kad bi joj bio blizu. Uz tu uzbudljivu zaljubljenost došli su zajedno, koracima sretnika, polako, do ljubavi. Do one topline koju osjećate kad promatrate nekog dok spava. Do onog zadovoljstva jer idete kući njoj ili njemu. Prvotna zaljubljenost sada se produbila, upoznali su se, posvađali prvi put, pomirili prvi put...Bili sretni i sigurni da ovako žele nastaviti zauvijek.
I tako...Vjenčanje. Bijela haljinica i buket cvijeća, odijelo, svatovi, torta ukrašena ružičastim cvjetovima od marcipana, šampanjac, prvi valcer...prijatelji i rodbina...Sve je slavilo njihovu ljubav.
Ništa u njihovu braku nije bilo obično. Sve njihovo bilo je posebno, nešto što nitko prije njih nije proživio i doživio. Samo oni su voljeli i samo oni su bili vječni i imali onaj smiraj u duši kad su bili zajedno. Godine su prošle a on je i dalje želio udahnuti njen miris kad se probudi i kad tone u san. Njegov glas još je bio najdraži zvuk za nju.
Kada su nakon svega sjeli i oči u oči progovorili o tome kad je došao kraj i kako se to dogodilo, ni jednom od njih nije se činilo da je došao postepeno. Oboje su rekli da su samo jednom osjetili kao da je sve prazno, lažno...Voljeli su se još uvijek, ali oboje je shvatilo da to nije ona ljubav kakva im je bila potrebna da bi željeli i dalje ostati zajedno. Činilo im se da je spoznaja o kraju došla u trenu a njihovo prihvaćanje toga kao da je trajalo beskonačno, mučno dugo. No i tome je došao kraj. Gledali su se toplo, prihvatili su kraj jedne ljubavi. Nikada nisu posumnjali u tu ljubav. Odlučili su se rastati. Osjećali su nježnost jedno prema drugom, prema ljubavi koju su zajedno proživjeli. Ljubav koja je nekako prirodno promijenila tok...promijenila svoju ćud.
Činilo se da su njihovi prijatelji i rodbina bili više potreseni njihovim razlazom od njih samih. Onaj dan kada su potpisali papire za razvod odlučili su napraviti feštu! Zajedno, pozvavši sve svoje bliske ljude. Bila je to fešta, ne manja od njihovog vjenčanja! Ljudi su jeli i pili, plesali i smijali se, prepričavali priče o njih dvoje.
Posljednji ples otplesali su zajedno, bez suza, bez žaljenja, bez sjete i sumnje. Taj oproštaj od zajedničkog života bio je bučan i slavljenički. Samo je posljednji ples bio opet samo njihov. Zbogom starih ljubavnika.
Otišli su svak svojim putem. Hodajući parkiralištem ona primjeti da se spustila maglica nad ulice. Otključala je vrata svog auta i zakoračila u njega. Još jednom pogleda u noć, malo se nasmješi i odveze se. Njegov brat vozio ga je njegovoj novoj kući. Njihov auto zastane kad na semaforu skoči crveno svjetlo. Magla se spustila na grad, pomisli on. I dok je auto klizilo dalje, licem mu preleti mali osmjeh.
S laganom dozom humora jedna ista misao prošla im je glavom. "Casablanca ugođaj...." I pukla, rasplinula se i ta zadnja nit koja ih je vezala, ta misao bila je poslijednje zajedničko što će ikad imati. Od sad počinju nove živote.
Post je objavljen 14.02.2009. u 23:46 sati.