ni pamet, ni iskustvo, ni razum, i sve što smo naučili, ništa od toga ne može utjecati na greške koje činimo zbog slabosti prema nekoj osobi, njegovoj volji i utjecaju, riječima i glasu. iako znamo da se riječi prelako izgovaraju, da iza njih stoji tek trenutni izražaj, da su proizvod trenutka koji se ubrzo izgubi i zaboravi, ne možemo se oduprijeti njihovoj moći i sugestivnosti.
kasnije, kad razmišljam o njima, odjekuju one svom svojom snagom, iako dobro znam da ne moraju značiti ništa.
ali, lijepo je vjerovati da smo čuli ono što smo željeli čuti, zanositi se time i iz toga razvijati svoju malu melodramu,
stvoriti čitavu konstrukciju za svoju veliku priču. i tada, u toj tlapnji koju smo očito trebali i čekali da nam se
dogodi, iz tko zna kojih razloga, ugnjezdimo se, ščućurimo, prekrijemo glavu rukama i ne želimo ni čuti ni vidjeti istinu, nismo u stanju sagledati ono što nam se zbiva niti ono što činimo onako kako to u biti je.
i ništa se tu ne može učiniti.
to je kao vječiti usud života, to je kao zov iz dubine našeg tjelesnog i emotivnog bića
da se insinktivno predamo, izgubimo sebe , onaj svoj razumni dio, i prepustimo se nekome s osjećajem apsolutnog zbližavanja i stapanja. takve osobe kao da imaju neku posebnu moć nad nama, kao da su izabrali nas jer su osjetili
neku sklonost, neku slabu točku koja je za njih, baš za njih, čučala i čekala da se razvije kad se konačno pojave u
našim životima.
teško se osloboditi te priče, teško je izaći iz tog zatvorenog prostora u kojem smo istovremeno i taoci i
otimači samih sebe, kao i onog u čijoj smo vlasti, koji se ne želi odreći svoje vladavine.
pitam se ima li izlaza i kako ga pronaći.
Post je objavljen 14.02.2009. u 22:33 sati.