Pa toliko o tome.Tj, toliko o zivotu i svjetu,i tko smo mi.Pa mozda neki znaju odgovor ali ja se jos pitam.Dosta toga se izdesavalo,toliko znanja a za sto?Nemas ga s kim podjelit,jer ljudi uce na svojim greskama,jedan dio im dode do srca pa se zapitaju zasto ju nisam poslusao?Rjeci nisu bitne...Ne zalim zbog nijedne stvari u zivotu koja mi se dogodila,samo su me ojacale i promjenile u bolju osobu,idem dalje...Ljubav te spasi,ako mislite da je zaljenje za nekim ljubav,grozno se varate.Voliti nekoga je dar,zivot je onda smislen i ta osoba ga uljepsava.Jedan osmjeh je dovoljan da vas vrati u zivot i da krenete dalje.Dosta mi je slusanja o tome kako njih nitko ne voli,kako su sami...A ja?..Ja ostajem u tome zaboravljena,kao i da ne postojim,tako da i suze nisu bitne jer su prolivene zbog njih,sama briga za njih i sve sto sam im pruzila,kao da nije bitno...ne postojis...Ali nema veze,usrecuje me da pomazem drugima,pa makar me i to potjeralo u grob,tako cu zivjeti,jer nema vece srece kad osobe koje volis se nasmiju,osmjeh je nadasve najljepsi dar,u njemu su sakriveni svi mali elementi,i taj trenutak postane tako sladak i ljep...
Hodam skoro svaki dan bezveze po gradu i promatram ljude...Gdje se zure?...I uocim jedno malo djete koje sjedi i promatra kao i ja,trazi nekoga...a svi bjeze...i tako ostaje zaboravljeno...A ti ljudi,prolaze kao duhovi ni ne osvrcuci se na ljude oko sebe,na svoje stare prijatelje,na svoje poznanike,zure se...a kamo?...Kao da imamo puno vremena na Zemlji pa da tako ne brinemo za ostale,kao da nikad necemo umrjeti...a upravo od toga bjeze...od vremena...A sto je s malim djetetom? Odrasta samo, i tko zna gdje ce ga put odvesti...mozda u propast...mozda u dobro...
Mozda cu i veceras otici do svog omiljenog kafica,popiti pice i uzivati malo u svom trenutku,nasmijati se s prijateljima...Neki ni ne znaju koliko mi znace u zivotu,koliko mi olaksavaju svaki bolan trenutak,i koliko mi znaci da su uz mene.Ljepo je ne osjecati se samo,ali nekad nas progoni nesto,sto nas skrece s puta i daje osjecaj da smo sami,ali tada ce se opet netko stvoriti i pruziti ti ruku...
Mozda cemo veceras opet kao nekad sjediti kraj mora i gledati zvjezde,mastati o buducnosti i pricati o banalnim temama...Mozda cemo se glupirati i osjecati se opet kao djeca...Neke stvari su neprocjenjive...A koliko ih ljudi cjene?...Pa rjetki su takvi koima neke sitnice puno znace...Ali ja bez njih sigurno nebi mogla dalje...
Nebi mogla bez ljeta kad smo svi ludi i imamo toliko slobodnog vremena da neznamo ni sami gdje cemo sa sobom,nebi mogla bez jeseni kada se divimo prirodi i gadamo liscem kao djeca,nebi mogla bez zime kada se jedva cekamo svi skupit u toplom kaficu i pricati do kasnog sata...jednostavno nebih mogla bez tih ljudi koi mi previse znace...Ali uvjek ima mjesta za nove ljude...svi su dobrodosli,al ovisi o tome po sto su dosli...
Post je objavljen 14.02.2009. u 13:00 sati.