I dok svira Clapton ne znam u kom sam vremenu. Oh, da.. duboka je noc i sav normalan svijet spava. Ja ocito pripadam bolesnom svijetu koji nikad ne spava. Bolesna sam.
Nisam brojala kapi, pustila sam da teku, preslaba sam da bi mi to sad bilo vazno. Propolis je uvijek bio moj drug i ne moze mi nastetiti. Nisam gledala koliki je bio, trazila sam snagu da ga iscijedim, brat me naucio da cu i ovako i onako c-vitamin ispiskiti. Limun obozavam. Vjerujem da necu spavati od kolicine caja koja ce u kratko vrijeme proteci mojim tijelom i buditi strasti mog imuniteta da se bori. I da, ispustam suze a cendrava sam samo kad sam bolesna, zbilja bolesna.
Mogu sad zamisliti da sam negdje na moru, u sjenici u kojoj stojim u sredini, gledam u Njega i vrtim se u krug. Polaganim okretom otvaram oci i vidim i Claptona i njegov bend, okrugli mjesec i lisce nadnama. Mogu to zamisliti..i to me umiruje. Najvaznije je da je On tu i vodi me u plesu.
Ujutro cu se opet i iznova, nakon 5 dana probuditi smozdena i bez odgovora zasto se nista nije promijenilo. Uvijek su mi govorili da sam trebala biti doktor koliko znanja posjedujem a zasto sada nista ne pomaze?!
Ujutro cu se morat i jace borit jer je postalo vec naporno lezat u krevetu ili buncat pred ekranom. Morat cu i jace zbog majke, zelim je u ponedjeljak zagrliti bez bojazni da cu je zaraziti.
Bas se ne osjecam lijepom veceras al osjecam se posebnom. Ja se veceras borim .. s demonima koji su me opsjeli..
Post je objavljen 14.02.2009. u 00:37 sati.