hrskaju pod stopalima
nazubljene rime
podno ledenjaka što klizi duž kralježaka
usnule trepere niti
kojima za sunce se vežem
od nečuja jekom kad´ zazvone riječi
iz kaverni snažno u oganj poteče
misao ko znamen -
pečatom od snova obilježen svijet
Svake večeri, stiješnjena sutonom, uspavanom, sivom moru,
govorila sam o svojoj potrebi za dijelom izgubljene stvarnosti.
Ne štedeći se, u trenucima slabosti, hinila sam snagu crpeći je
iz ničega, onog ničega što sam imala.
Misao o trajanju prikrala se mojemu srcu, tiho, kao miris lavande
pod prozorom koji me opija pred san. Koracima laganim osvajala
je moj um, dozivala me k sebi posebnošću dodirujući nebo.
I sklopljenim očima prepoznah svjetlost istine koja razmiče zatvorene
zastore vremena.